organizam (francuski organisme, prema organe:organ).
1. Općenito, materijalna ili idejna struktura, tijelo kojega se funkcije, dijelovi (organi) i cjelina nalaze u složenim odnosima međusobne uvjetovanosti. Ti su odnosi, prije svega, karakterizirani pojavom da svaka pojedinost stoji u službi cijeloga sklopa te da, obratno, cjelina djeluje u smislu održanja svih dijelova ili funkcija. Može se govoriti, npr., o državnom ili društvenom organizmu ili o organizmu kod živih bića.
2. U biologiji, svako živo biće. Bitna su obilježja organizma specifičan oblik i građa, sposobnost da asimilacijom hrane sačuva i obnavlja svoju specifičnost te da razmnožavanjem daje život istovrsnim organizmima.
3. U filozofiji, cjelovito strukturiran sklop u kojem svakomu sastavnomu dijelu cjeline pripada vlastito značenje za samoga sebe i za cjelinu. Teorija o organizmu suprotstavljena je svemu mehaničkomu kao samosvojna i samosvrhovita cjelina, a nalazi odjeke u filozofiji XVIII. i XIX. stoljeća. Mnogi estetičari toga doba tvrde da je umjetničko djelo oduhovljeni organizam. Teorija o organizmu dominira filozofijom G. Bruna, G. W. Leibniza, A. A. Shaftesburyja (u idealu kalokagatije – sinteze dobroga i lijepoga), a prepoznaje univerzalnoga čovjeka u harmonijskom uređenju svemira. Uz vitalističke i biologističke teorije znatan utjecaj na teoriju organizma imala je filozofija O. Spenglera, koji pojedina povijesna razdoblja promatra kao stanovite organizme s obilježjima živih bića. E. Herbert nalazi organske kulturne tvorbe vremena u nacionalnom biću, a J. W. Goethe ideju organskoga nalazi u prirodi. Za A. N. Whiteheada, svijet i svaki njegov element shvaćeni su kao organizam. Zbog toga nema postojanih supstancija, svako je biće »prigoda za iskustvo«, u kojem se »pranarav Boga« očituje kao »posljedična narav« u svakom pojedincu. Organizam tumači odnose u kojima su sve pojedinosti u službi cjeline (i obratno), a tek cjelina održava sve pojedinačne dijelove.
