opereta (talijanski operetta: mala opera), kraće glazbeno-scensko djelo lakšega značaja s govorenim dijalozima, pjesmama i plesom. Kao popularni oblik kazališne zabave, opereta je cvjetala u drugoj polovici XIX. i prvoj polovici XX. st., privukavši mnoge skladatelje, libretiste, izvoditelje, scenografe i impresarije. Opereta se glazbenostilski oslanja na romantičarsku pjevnost opere XIX. st., a zrcali ukus i idejne aspiracije srednjeg i nižega sloja građanske klase, s čestim eskapističkim skretanjima u egzotiku. Razvila se u Francuskoj 1850-ih (opéra bouffe), a potom, nakon 1860-ih, u Austriji (opereta), Španjolskoj (obnovljena zarzuela), Engleskoj (comic opera) i drugim europskim zemljama. U Francuskoj se opereta profilirala, za razliku od vodvilja i komične opere (opéra-comique), u satirično-farsičnim jednočinkama J. Offenbacha te sličnim djelima A. Ch. Adama, L. Delibesa i dr. Najpoznatije francuske operete ranoga razdoblja Offenbachova su djela Orfej u podzemlju (1858), Lijepa Helena (1864) i Pariški život (1866). Prenesena u Beč, opereta je ubrzo postigla golemu popularnost u cijeloj Habsburškoj Monarhiji, i šire, preko djela F. von Suppéa (Boccaccio, 1879., i dr.), K. Millöckera (Student prosjak, 1882) i dr. te osobito J. Straussa ml. (Šišmiš, 1874; Bečka krv, 1899). Bečka je verzija izmijenila značaj operete: mjesto francuske satiričnosti prevladala je romantičnost, a njezin je plesni zaštitni znak postao valcer. U idućim naraštajima srednjoeuropskih (bečkih, budimpeštanskih i berlinskih) operetnih skladatelja istaknuli su se Carl Zeller, F. Lehár (Vesela udovica, 1905; Zemlja smiješka, 1929), Oscar Strauss, Leo Fall, I. Kálmán (Barun Ciganin – Der Zigeunerprimas, 1912; Kneginja čardaša – Die Csárdásfürstin, 1915; Grofica Marica – Gräfin Mariza, 1924), P. Abraham, R. Benatzky i mnogi drugi. Pod francuskim utjecajem nastao je između 1871. i 1896. u Engleskoj niz djela A. S. Sullivana i libretista W. S. Gilberta, stvorivši međunarodno popularni podžanr engleske »komične opere«, s najpoznatijim djelima kao što su Brod Nj. V. Pinafore (1878), Mikado (1885), Perzijska ruža (libretist Basil Hood, 1899) i dr. U SAD-u se od kraja XIX. st. pojavio niz djela pod engleskim utjecajem, a europsku operetnu tradiciju donijeli su nakon 1920-ih autori poput S. Romberga (Princ student, 1924), Rudolfa Frimla i dr. U Hrvatskoj su se operete počele prikazivati od 1863 (zagrebačka izvedba Offenbachove Svadbe kraj svjetiljaka – Le Marriage aux lanternes), a najznačajniji autor XIX. st. bio je I. Zajc ml. sa svojih 26 opereta (najpoznatija je Momci na brod – Mannschaft an Bord, 1863), praizvedenih u Beču i Zagrebu. Prva prava hrvatska opereta izvedena je u Zagrebu 1864 (I. N. Köck, Serežanin), a do sredine XX. st. skladan je i djelomice izveden niz opereta, među kojima su najuspjelije Barun Trenk (1908) S. Albinija te Mala Floramye (1926) i Splitski akvarel (1928) I. Tijardovića, koji je u razdoblju 1922–56. skladao osam opereta. Operetu je u svijetu i Hrvatskoj od sredine XX. st. istisnuo noviji lakši glazbeno-scenski žanr – mjuzikl (musical).
