Odak, Krsto, hrvatski skladatelj (Siverić kraj Drniša, 20. III. 1888 – Zagreb, 4. XI. 1965). Prvu glazbenu naobrazbu stekao je u djetinjstvu kod privatnih učitelja. Godine 1906. priključio se franjevačkomu redu te obnašao niz crkvenih dužnosti. Godine 1911. otišao je u München na studij teologije, a usporedno je učio kompoziciju i orgulje kod Patera Hartmanna (1912–13). Zbog nesklonosti Crkve da udovolji njegovoj želji da i formalno upiše studij glazbe, Odak je 1919. napustio Red i na Praškom konzervatoriju studirao kompoziciju u klasi V. Nováka (1919–22). Nakon povratka u Hrvatsku predavao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1922–61). Skladao je opsežan opus s više od 200 djela za različite izvoditeljske sastave. Pisao je orkestralnu (od toga 4 simfonije), komornu (od toga 5 gudačkih kvarteta) i solističku (većinom za glasovir) glazbu, zatim scensku (opere i baleti) i filmsku glazbu, te vokalnu (zborove i solo popijevke) i vokalno-instrumentalnu glazbu. Autor je didaktičkih radova Modulacija (1954) i Poznavanje instrumenata (1956). U Odakovu se stvaralaštvu može pratiti nekoliko stilskih linija, koje egzistiraju istodobno: od kasnoromantičkoga koncepta, tj. od znakova i tragova glazbene moderne, preko međuratnoga, tzv. nacionalnog stila na koji se nastavljaju socrealističke estetičke koncepcije poslijeratnoga razdoblja do novoglazbenih koncepcija kasnih 1950-ih i 1960-ih. U tom je smislu moguće odčitati kasnoromantička obilježja u djelima poput Sonate za violinu i klavir (1922), Passacaglie za gudače (1938) ili Passacaglie za orkestar (1956) te u programski obojenim simfonijama (npr. Simfonija Jadrana, 1940., Treća simfonija, 1961), zatim uporabu proširene tonalitetnosti i radikalne polifonije u radovima kao što su Radosna noć u gradu (1922) i Madrigal (1928), te posezanje za arhetipskim slojevima pučke crkvene tradicije u Slavenskim misama i uglavnom duhovnim vokalnim skladbama, dok Gudački kvarteti br. 2 (1927) i br. 3 (1935) te najpoznatija Odakova opera Dorica pleše (1933) zbog uporabe folklornih elemenata (od kojih su najčešći međimursko-zagorski) pripadaju nacionalnomu stilu. U V. gudačkom kvartetu (1962) Odak se poigrava dodekafonijom. Zbog toga se njegov opus ne može definirati unutar samo jedne estetičke kategorije, već ga treba promatrati kao pokušaj pronalaženja stvaralačkoga kompromisa unutar različitih estetičkih kategorija njegova doba.
