objašnjenje, u filozofiji i teoriji znanosti, postupak svođenja svega nepoznatoga na poznato, odn. osvjetljavanje nekoga pojma na temelju poznatih obilježja. Suprotno razumijevanju, koje polazi od predznanstvene upoznatosti s predmetom razumijevanja, dakle od stvarnoga stanja razumijevajućega, objašnjenje neko stanje stvari nastoji svesti na njegove nužne uzroke ili ga pokazati kao poseban slučaj nekoga zakona, čime se nastoji isključiti svaka slučajnost i proizvoljnost. Zbog toga objašnjenje ima širu primjenu u prirodnim nego u duhovnim znanostima, i to upravo zbog svoje usmjerenosti na pokazivanje zakonitosti i nužnosti pojedinih procesa. Kao što je pokazao W. Dilthey, objašnjenje promatra pojedinačno isključivo pod vidom općega i zakonitoga, što s obzirom na duhovni život pojedinca znači da on nije ništa drugo nego izraz cjeline duhovnoga gibanja svoje epohe i kao takav mora biti objašnjiv iz nje. Zato postupak objašnjenja teško može biti primjenljiv u sferi individualnoga duhovnoga bitka, budući da se takvim postupkom u bitnom neutraliziraju sva njegova svojstva koja ga čine neponovljivim i razumljivim jedino iz njega samoga. Tu sferu proučava hermeneutika kao znanost o umijeću razumijevanja individualnih duhovnih objektivacija.
