novokantovstvo ili novokriticizam (novo- + kantovstvo, po I. Kantu; novo- + kriticizam), filoz. smjer nastao u Njemačkoj u drugoj pol. XIX. st. kao reakcija na postkantovske metafizičke sustave i scijentističko-pozitivističke struje. Poziv »Natrag Kantu!«, prihvaćen kao slogan pokreta, uputio je O. Liebmann, koji u svojem djelu Kant i epigoni (1865) tom riječju zaključuje rasprave o Fichteu, Schellingu, Hegelu i Schopenhaueru. Filozofiju novokantovci izgrađuju kao svijest znanosti o samoj sebi, kao »znanstvenu filozofiju«. Kantov je nauk pritom doživio različite preinake; najvažnija je uklanjanje materijalističkih elemenata odbacivanjem pretpostavke o postojanju stvari izvan naše svijesti. »Stvar po sebi« za F. A. Langea samo je granični pojam, a po Liebmannu spoznaja važi samo u odnosu prema intelektu. U tom su smislu bili vrlo odlučni novokantovci tzv. marburške škole H. Cohen i P. Natorp. Za Cohena sadržaj spoznaje nije dan, već mora biti proizveden čistim mišljenjem. On naglašava kako takvo proizvođenje objekta nije psihol. proces, nego logički i da stoga forme mišljenja imaju nužni i opći značaj. Tomu Natorp dodaje kako proizvođenju objekta nema kraja i kako je prema tomu i proces spoznaje beskonačan. Izgrađujući »znanstvenu filozofiju«, pripadnici marburške škole pod znanošću su imali na umu u prvome redu matematiku i prirodne znanosti. Zato se nametnulo pitanje jesu li možda povijest i duhovne znanosti lišene znanstv. vrijednosti. Problematikom metodološkoga zasnivanja tih znanosti u kriticističkom duhu bavili su se filozofi tzv. badenske ili jugozapadnonjemačke škole W. Windelband, H. Rickert i dr. Po njima, povijest može biti znanost samo u vezi s pojmom vrijednosti što ga pruža načelo selekcije u mnoštvu pov. činjenica. Filozofija se potom konstituira kao znanost o općevažećim vrijednostima, kao nauk o »normativnoj svijesti«, kao filozofija kulture. Poč. XX. st. utjecaj novokantovstva u filozofiji postao je gotovo marginalan.
