Novak, Vjenceslav, hrvatski književnik, glazbeni pisac, pedagog, teoretičar i skladatelj (Senj, 11. IX. 1859 – Zagreb, 20. IX. 1905). Nakon završene preparandije u Zagrebu radio je kao učitelj u Senju, a zatim je 1884–87. studirao na Praškome konzervatoriju, gdje je stekao zvanje orguljaša (1886) te nastavnika pjevanja i teorije glazbe (1887). Do smrti je bio zaposlen kao profesor glazbe u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu; uz to 1890–94. predavao je teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na školi Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Uređivao je glazbeni časopis Gusle (1892., s V. Klaićem) i izdavao list Glazba (1893).
Premda je njegovo prvo objavljeno djelo pjesma Lavoslavu Vukeliću (Vienac, 1874), poslije je pisao samo prozne tekstove. Prva tiskana novela Maca (Hrvatska vila, 1881) još uvijek pripada književnom razdoblju romantizma i nastavlja se na hajdučko-tursku novelistiku. Potonje novele, poput antologijske Lutrijašice, okupljene u zbirci Podgorske pripovijesti (1889), oblikovane su konvencijama realizma, s građom iz podgorske i senjske svagdašnjice. U njegovim najcjenjenijim novelama U glib (1901) i Iz velegradskog podzemlja (1905) prevladava socijalna analiza teškoga života potlačenih društvenih slojeva, a probleme siromaštva, gladi, društvene neravnopravnosti i nepravde obrađuje naturalistički objektivno. Zato je uvriježeno mišljenje (K. Nemec) da se Novak od svih hrvatskih pisaca toga razdoblja najviše približio stilskoj paradigmi europskog realizma.
U njegovu prvom romanu Pavao Šegota (1888), u kojem glavni junak stradava kao žrtva kobne žene, još uvijek prevladavaju tematika i stil Šenoina Prijana Lovre, no sličnu je priču o tragičnoj sudbini intelektualca suočenoga s nepoticajnim društvenim okolnostima autor obradio u romanima Tito Dorčić i Dva svijeta. Novak je napisao niz romana regionalne senjsko-podgorske tematike (Pod Nehajem, 1892; Podgorka, 1894; Posljednji Stipančići, 1899; Tito Dorčić, 1906), a u Zaprekama (1905) otvorio je zanimljivu problematiku svećenikova ljubavnoga života. U Posljednjim Stipančićima, vjerojatno najboljem romanu hrvatskog realizma (K. Nemec), Novak s jedne strane opisuje društveni i javni život Senja u prvoj polovici XIX. stoljeća, koji obilježavaju propadanje pomorske trgovine, klasna i politička previranja te osobito rađanje ilirskih ideja, a s druge privatni život obitelji Stipančić, s naglaskom na muško-ženske odnose. Politički život Senja prikazan je s gledišta muškarca, Ante Stipančića, a privatni sa ženskoga gledišta, koje dijele majka i kći, Valpurga i Lucija Stipančić. Lucija je najpromišljeniji ženski lik hrvatskog realizma, djelatna junakinja koja se buni protiv spolne diskriminacije u vlastitoj patrijarhalnoj obitelji te traži pravo na obrazovanje, koje isključivo pripada njezinu bratu. Novak je i u drugim romanima konstruirao snažne ženske likove, kao što je Titova supruga Regina u Titu Dorčiću. Taj roman s tezom autorov je pokušaj prikazivanja Darwinove teorije hereditarnosti kroz priču o mladiću iz ribarske obitelji koji protiv svoje volje postaje odvjetnikom. Zanimljiv je i lik samosvjesne Irme iz romana Dva svijeta (1901). Taj je tekst Novakov pomak prema modernizmu jer je prvi dio romana ispunjen unutarnjim monolozima glavnog junaka glazbenika Amadeja Zlatanića, u drugi je inkorporiran Amadejev dnevnik, a kraj romana prikazuje rasap njegove svijesti u ludilu i pred smrt. Naslov na simbolički način povezuje sve binarne opreke u romanu: sukob između umjetnika i malograđanskog društva, između visoke i popularne umjetnosti, istinskog umjetničkog stvaranja i zanata, umjetnosti i svakidašnjega života, između svijeta oko Amadeja i onoga u njegovoj unutrašnjosti, između Amadeja i njegove žene Adelke, koja ga ne razumije, te između skromne Adelke i samosvjesne Irme.
Novak je za hrvatsku književnu historiografiju značajan kao dosljedan realist, ali i autor romana pisanoga u modernističkom stilu mnogo prije Nehajevljeva Bijega. Međutim, treba ga bilježiti i kao autora najkompleksnijih i najpromišljenije konstruiranih ženskih likova u hrvatskoj književnosti uopće.
Godine 1888–1903. objavio je četrdesetak članaka i kritika s glazbenom tematikom, objavljivao je priručnike (Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš, 1888; Pjevačka obuka u pučkoj školi, 1892; Uputa u orguljanje, 1893) i prve udžbenike harmonije (Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji, 1889; Nauka o glazbenoj harmoniji, 1890), koji su se dugo zadržali u školskoj uporabi; autor je prve povijesti glazbe na hrvatskom jeziku (objavljena 1994). Harmonizirao je 52 napjeva iz zbornika Cithara octochorda (Starohrvatske crkvene popijevke, 1891). Bavio se i skladanjem (za orgulje, zborovi, popijevke), ali je većina njegovih djela izgubljena.
