Novak, Viktor, hrvatski povjesničar i glazbeni pisac (Donja Stubica, 4. II. 1889 – Beograd, 1. I. 1977). Diplomirao povijest 1913. i doktorirao 1916. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Glazbu učio kod F. Dugana i F. Hajdukovića. Jedan je od utemeljitelja pjevačkoga društva Lisinski (1910). Specijalizirao latinsku paleografiju i pomoćne povijesne znanosti 1913–14. u Rimu, 1915. bio je gimnazijski profesor, a 1916–20. radio u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. God. 1920–22. bio je docent, a 1922–24. redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao pomoćne povijesne znanosti i latinsku paleografiju. Iste je predmete, kao i opću povijest srednjega vijeka i hrvatsku povijest, predavao 1924–59. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Od 1937. dopisni član Akademije znanosti u Pragu, od 1951. dopisni član JAZU, a od 1961. redoviti član Srpske akademije nauka i umetnosti. U znanstvenom je radu proučavao latinsku paleografiju i diplomatiku te objavio veći broj radova: Scriptura beneventana s osobitim obzirom na tip dalmatinske beneventane (1920), Najstariji dalmatinski rukopis Evangeliarium Spalatense (1923), Latinska paleografija (1952), Supetarski kartular (koautor P. Skok, 1952), Zadarski kartular samostana Svete Marije (1959). Proučavao je povijest u rasponu od srednjega vijeka do XX. stoljeća, a njegova misao o jugoslavenskom nacionalnom jedinstvu posebice je došla do izražaja u mnogobrojnim raspravama o uglednim hrvatskim političarima (F. Račkome, N. Nodilu, J. J. Strossmayeru, I. Kukuljeviću Sakcinskome, M. Vrhovcu). God. 1948. objavio je kontroverzno djelo Magnum crimen: pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, zbog kojega je bio ekskomuniciran iz Katoličke crkve. Proučavao je hrvatsko-srpske odnose u prošlosti (Vuk i Hrvati, 1967). Napisao je više glazbenih kritika i eseja.
