Nikola I. (Nikolaj Pavlovič Romanov), ruski car (Carsko Selo, danas Puškin, 6. VII. 1796 – Sankt Peterburg, 2. III. 1855). Naslijedio je 1825. starijega brata Aleksandra I. Nedugo nakon stupanja na prijestolje u krvi je ugušio bunu dekabrista (26. XII. 1825), koji su tražili građanske reforme. Nastavio vladati apsolutistički oslanjajući se na činovnički aparat i sve jaču policiju (posebice zloglasni Treći politički odjel, osnovan 1826). U vanjskoj politici prema Europi slijedio je načela Svete alijanse. Vojnom silom ugušio je ustanak Poljaka (1830–31), što je značilo kraj djelomične autonomije tzv. Kongresne Poljske, a austrijskim postrojbama pomagao je u suzbijanju madžarske nacionalne revolucije 1848–49. Zbog takva načina vladavine prozvan je »žandarom Europe«. Njegova ekspanzionistička politika na Istoku označena je uspješnim ratovima protiv Perzije (1826–28) i Osmanskoga Carstva u korist Grčke (1828–29), pa je mirom u Edirneu (1829) uspio za Rusiju postići teritorijalno proširenje na Crnome moru, zaštitu nad Vlaškom, Moldavijom i Srbijom te kontrolu plovidbe u ušću Dunava. Međutim, njegova je istočna politika pretrpjela konačan neuspjeh nakon poraza Rusije u Krimskom ratu (1853–56), tijekom kojega je umro. Naslijedio ga je sin Aleksandar II.
