Nigerija (Nigeria; Savezna Republika Nigerija/Federal Republic of Nigeria), država u zapadnoj Africi, na obali Gvinejskoga zaljeva (Atlantski ocean), između Nigera (duljina granice 1497 km) na sjeveru, Čada (87 km) na sjeveroistoku, Kameruna (1690 km) na istoku i Benina (773 km) na zapadu; obuhvaća 923 768 km².
Prirodna obilježja
Duž niske, naplavne i mangrovama obrasle obale (duga 853 km) pruža se do 250 km široka, močvarna priobalna nizina s prostranom deltom Nigera (36 300 km²) bogatom naftom i plinom. Prema unutrašnjosti nizina prelazi u široke doline rijeka Nigera i Benue rubom kojih se izdižu ravnjaci (prosječna visina 600 do 1300 m), koji obuhvaćaju najveći dio nigerijskoga teritorija; građeni su od kristaličnih stijena. Najviša su područja središnje položen prostrani ravnjak Jos (do 1800 m) i zapadni ogranci Kamerunskoga gorja (Chappal Waddi, 2419 m; najviši vrh Nigerije) duž granice s Kamerunom. Prema sjeveroistoku ravnjaci se postupno spuštaju u zavalu jezera Čad.
U obalnoj nizini prevladava ekvatorska klima sa srednjom godišnjom temperaturom od 26 °C i obiljem oborina (1500 do 4000 mm) tijekom cijele godine; u unutrašnjosti klima je savanska sa samo jednim kišnim razdobljem (travanj–rujan) kada padne 500 do 1500 mm. U suhome dijelu godine iz Sahare puše suh i vruć vjetar harmatan. Nigerijom protječe rijeka Niger (duga 4180 km) koja s glavnim pritokama Benue (1083 km), Kaduna i Sokoto odvodnjava glavninu teritorija; razgranatom deltom ulijeva se u Gvinejski zaljev (Atlantski ocean). Obalna nizina pokrivena je djelomično iskrčenom tropskom kišnom šumom, a unutrašnji ravnjaci savanom, koja na sjeveru (zavala jezera Čad) prelazi u stepu.
Stanovništvo
Nigerija ima vrlo brz porast stanovništva; prema popisu iz 2006. imala je 140 431 790 st., a prema službenoj procjeni stanovništva iz 2014. godine 181 403 147 st. Porast je to za čak 41 milijun stanovnika u samo osam godina. Po broju stanovnika među najmnogoljudnijim je državama svijeta, a na prvome je mjestu u Africi. Prosječna gustoća naseljenosti je velika, iznosi 196,4 st./km² ali je neravnomjerno raspoređena; najveća je u priobalnoj nizini i na ravnjaku Yorubi na jugozapadu zemlje (100 do 1000 st./km²) kao i u metropolitanskome području Lagosa (više od 3000 st./km²), u ostalim dijelovima mnogo je manja. Etnička je struktura heterogena; od mnogobrojnih jezično, vjerski i običajno različitih etničkih skupina (oko 374), najbrojniji su pripadnici naroda Joruba na jugozapadu (17,5%), Hausa (17,2%) i Fulani (Fulbe; 10,7%) na sjeveru, Ibo (Igbo; 13,3%) na istoku, Ibibo na jugu (4,1%) i Kanuri u zavali Čada (3,6%). Ostale manje zajednice su Egba, Tiv, Bura, Nupe, Edo (Bini) i dr. Po vjeri su muslimani (50,5%; uglavnom suniti), koji obitavaju na sjeveru, i kršćani (48,2%; protestanti 15,0%, rimokatolici 13,7% i ostali 19,5%, najviše tzv. neovisnih kršćana) te pripadnici autohtonih afričkih religija (1,3%) u središnjim dijelovima i na jugu Nigerije. Stabilnost zemlje narušavaju česti vjerski i etnički sukobi između siromašnoga muslimanskog sjevera i kršćanskog, razvijenoga (nafta) juga. Broj stanovnika Nigerije se od popisa 1991. (88,9 milijuna st.) ubrzano povećava; u razdoblju 2010–15. porast iznosi u prosjeku 2,7% na godinu, što odgovara visokomu prirodnomu priraštaju stanovništva (25,0‰ ili 2,50%, 2013). Natalitet je za svjetske prilike vrlo visok (38,4‰, 2013; svjetski prosjek 19,5‰), a mortalitet razmjerno visok (13,4‰, 2013; svjetski prosjek 8,1‰); smrtnost dojenčadi smanjila se sa 109,0‰ (2007) na 39,3‰ (2014). Stanovništvo je vrlo mlado, više od polovice ukupne populacije Nigerije ima manje od 30 godina: u dobi je do 14 godina 42,5% st., od 15 do 64 godine 54,4%, a od 65 i više godina samo 3,1% stanovnika (2015). Očekivano je trajanje života 52,4 godine za muškarce i 53,1 godinu za žene (2014). Ekonomski je aktivno samo 31,5% ukupne populacije Nigerije (57,4 milijuna st.); stopa nezaposlenosti iznosi 10,4% (2015). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 30,5% aktivnoga stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 11,3%, a u uslužnim djelatnostima 58,2% stanovništva (2010). Najstarija su sveučilišta u gradovima Ibadanu (osnovano 1948), Nsukki (osnovano 1955), Lagosu (najveće; osnovano 1962), Ifi (osnovano 1962) te Zariji (osnovano 1962); službeni je jezik engleski, a razgovorni su hausa, jorupski, fulani i dr. Nepismeno je 40,4% stanovništva starijega od 15 godina (2015). Glavni je grad Abuja (2 940 000 st., 2016), a najveći Lagos (3 532 700 st.; metropolitansko područje 13 745 000 st., 2016). Ostali veći gradovi (metropolitanska područja, 2016): Kano (4 155 000 st.), Ibadan (3 160 000 st.), Port Harcourt (2 075 000 st.), Kaduna (1 685 000 st.), Benin City (1 495 000 st.), Onitsha (1 080 000 st.), Maiduguri (1 065 000 st.), Ogbomosho (1 032 000 st., 2010), Ilorin (960 000 st.), Jos (925 000 st.), Enugu (895 000 st.), Zaria (895 000 st.), Sokoto (815 000 st.), Abeokuta (595 000 st.), Ife (505 000 st.); u gradovima živi 46,9% st. (2014).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Nigerija je ostala u skupini siromašnih i slabo razvijenih zemalja, opterećena nizom unutarnjih problema (korupcija, slabost tržišnih ustanova, društveni sukobi i dr.). Iako posjeduje znatna prirodna bogatstva (nafta, plin, željezna ruda, cink, kositar, drvo i dr.), početkom 2022. siromašno je 63% stanovništva (oko 133 milijuna stanovnika, od kojih polovicu čine djeca). Stopa inflacije porasla je s 13,2% (2020) na 16,9% (2021), te na 18,8% (2022). Stopa nezaposlenosti je oko 33% (2022). Gospodarstvo je ovisno o proizvodnji nafte i podložno kretanju njezine cijene na svjetskome tržištu, a velike su ekonomske razlike između ruralnoga, siromašnog sjevera i naftom bogatoga juga zemlje (uglavnom u delti Nigera). Proizvodnja nafte iznosila je 2010. u prosjeku 2,5 milijuna barela na dan, a potom se postupno smanjuje; 2020. je 1,7 milijuna barela na dan (2% svjetske proizvodnje). Zalihe nafte procjenjuju se na 36,9 milijarda barela, što je 2,1% svjetskih zaliha (2020). Zarada od prodaje nafte 2022. iznosila je 45,6 milijarda USD, a velike gubitke stvara organizirani naftni kriminal u kojem osim lokalnih bandi sudjeluju i dijelovi državnih struktura (vrijednost ukradene nafte 2022. procjenjuje se na više od 3,3 milijarde USD). BDP je 2000. iznosio 69,4 milijarde USD (oko 565 USD po stanovniku), a najveći je bio 2014. u vrijednosti od 574,1 milijarde USD (oko 3200 USD po stanovniku). Potom je BDP pao, a 2021. iznosio je 440,8 milijarda USD (oko 2066 USD po stanovniku); u njegovu je sastavu najveći udjel uslužnoga sektora (oko 45%), potom industrije (32%) i poljoprivrede (23%). Glavninu poljoprivredne ponude čine kakao, kokosov orah, pamuk, žitarice, riža, palmino ulje, meso i riba, a glavninu industrijske ponude nafta i njezini derivati, plin, kemikalije, guma, drvo, cement, obuća, tekstil, odjeća i čelik. Vrijednost robnog izvoza 2020. bila je 42,4 milijarde USD, a uvoza 52 milijarde USD. U izvozu prevladava sirova nafta (oko 70%) i naftni plin (14%), a ostatak čine otpadna plovila i metali, drvo, guma, poljoprivredni proizvodi, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Indija (14,8%), Španjolska (11,3%), Kina (5,9%), Nizozemska (5,2%), Južnoafrička Republika (5,1%) i Francuska (4,6%). Većinu uvoza čine naftni derivati, vozila, prehrambeni proizvodi, lijekovi, telekomunikacijski uređaji, strojevi i industrijska oprema, oružje, kemikalije, odjeća, i dr. Najviše se uvozi iz Kine (33,6%), Nizozemske (8,8%), SAD-a (8,6%), Indije (6,6%) i Belgije (3,8%). Veličina je javnoga duga 37,4% BDP-a (2022).
Promet
Željeznička mreža (3505 km, 2011) uskoga kolosijeka, izgrađena u kolonijalnome razdoblju, u tijeku je modernizacija. Dva glavna željeznička pravca, Lagos–Kano (1126 km) i Port Harcourt–Maiduguri (1657 km), povezuju atlantsku obalu s unutrašnjosti. Gusta ali neodržavana cestovna mreža ima 193 200 km, od toga je samo 15% asfaltirano (2005); najgušća je na jugozapadu, oko velikih gradova. Nigerijom prolazi transafrička (Dakar–Lagos–Mombasa, Kenija) i transsaharska cesta (Alžir–Nigerija) koja završava u Lagosu. Glavne su luke Lagos (Apapa), Calabar, Port Harcourt te Bonny i Onne (naftni i LNG terminal). Plovne su rijeke Niger i Benue. Međunarodne su zračne luke Lagos (Ikeja), Abuja, Calabar, Port Harcourt i Kano.
Novac
Novčana je jedinica nigerijska naira (₦; NGN); 1 naira = 100 koboa.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnje Nigerije mogu se pratiti od mlađega kamenoga (neolitičkog) doba. U sjevernoj Nigeriji i južnom Nigeru nastale su između VIII. i XI. st. države naroda Hausa, podložne od XIV. do XVI. st. državama Mali i Songhai. U sjeveroistočnoj Nigeriji narod Kanuri osnovao je u VIII. st. državu Kanem, koja je u XIII. st. obuhvaćala dijelove današnjega Čada, Nigerije i Libije. Od XV. st. zemlja se nazivala Bornu i držala je pod vlašću okolne Hause i Berbere. Na sjeverozapadu Nigerije stvorena je između X. i XII. st. država Nupe, koja se u XVIII. st. raspala. Na primorju južne Nigerije stvorena je u X. st. država naroda Edo (Benin), a u XI. st. država naroda Joruba. U doba dolaska Portugalaca 1472. Benin je bio jaka država. Njezini vladari sklapali su potkraj XV. st. trgovačke ugovore s Portugalcima (trgovina robovima), u XVI. st. s Englezima, a u XVII. st. s Nizozemcima. Slične aranžmane napravili su i jorupski vladari u XVI. st., pa je na obali Nigerije niknulo mnogo faktorija portugalskih i engleskih trgovaca. U XVIII. st. Britanci su potisnuli ostale europske suparnike. U sjevernoj Nigeriji izbio je veliki ustanak Fulba, koji su 1804–09. stvorili jaku islamsku državu, sa sjedištem u Sokotu, i pokorivši države Hausa i Nupe, zavladali su najvećim dijelom sjeverne Nigerije. Trgovina robljem (osobito izvoz robova u Ameriku) ostala je sve do druge polovice XIX. st. glavna djelatnost. Središte joj je bilo u Lagosu, koji su Britanci, kako bi ju suzbili, 1851. zauzeli te prisili lokalne vladare na ukidanje trgovine i oslobođenje robova. Britanci su potom Lagos 1861. proglasili svojim posjedom te mu sljedeće godine dali status kolonije. Duž toka Nigera Britanci su postupno prodirali u unutrašnjost i osnovali 1879. Ujedinjenu afričku kompaniju (United African Company), koja je svoje francuske suparnike na tom području brzo natjerala u bankrot (glavna sirovina, za koju su se otimali britanski i francuski trgovci, bilo je skupocjeno palmino ulje). Ta je kompanija 1886. dobila kraljevsku povelju te je, preimenovana u Kraljevsku kompaniju Nigera (Royal Niger Company), stekla vrhovnu vlast u dolini Nigera, osim na području riječne delte koje je 1884. postalo britanski protektorat (Protektorat obale Nigera). Pošto je 1900. britanska vlada preuzela upravu nad dotadašnjim teritorijem Kraljevske kompanije Nigera, od južnoga dijela tog područja i Protektorata obale Nigera stvoren je protektorat Južne Nigerije koji je 1906. spojen s Lagosom u koloniju i protektorat Južna Nigerija. Sjeverni dio područja Kraljevske kompanije Nigera postao je pak protektorat Sjeverna Nigerija, a 1914. sjeverna i južna Nigerija ujedinjeni su u jedinstvenu koloniju i protektorat Nigeriju. Britanci su izravno vladali područjem Lagosa, a u ostalim dijelovima upravljali su preko lokalnih vladara zadržavši tradicionalnu društvenu strukturu, pridobivši time na suradnju osobito islamske vladare na sjeveru koji su se isprva snažnije odupirali širenju britanske vlasti. Za I. svjetskog rata izbile su u graničnom području između Nigerije i Kameruna borbe između britanskih i njemačkih kolonijalnih trupa, no do 1916. njemački je otpor svladan. Na temelju Versailleskoga mirovnog sporazuma, 1922. dio bivšega njemačkoga Kameruna postao je mandatno područje Lige naroda pod britanskom upravom koja je njime upravljala iz Nigerije. Od 1920-ih domaća elita, osobito ona iz južne Nigerije, školovana u Velikoj Britaniji, postala je nositeljem težnji za nacionalnim oslobođenjem (1922. osnovana je prva nigerijska politička stranka Nigerijska nacionalna demokratska stranka, 1934. Nigerijski pokret mladih koji je za Nigeriju tražio status dominiona, a od 1940-ih više regionalno i etnički temeljenih političkih stranaka). Britanci su serijom kolonijalnih ustava (1922., 1946., 1951., 1954) postupno uvodili unutarnju samoupravu i mogućnost političkog predstavništva lokalnog stanovništva pa 1954. Nigerija postaje britanski protektorat s federalnim ustrojstvom i podjelom na tri oblasti – sjevernu, istočnu i zapadnu koje do 1959. stječu punu samoupravu, a 1957. uvodi se i položaj federalnog premijera. U Londonu je 1958. održana ustavna konferencija na kojoj je dogovoreno proglašenje neovisnosti u roku od dvije godine, a 1959. održani su prvi izravni federalni izbori. Neovisnost je proglašena 1. X. 1960. Nakon plebiscita održanoga u veljači 1961., sjeverni dio Britanskoga Kameruna (koji je 1954. dobio autonomiju) i formalno je postao dio Nigerije, dok se južni dio priključio Kamerunu. Abubakar Tafawa Balewa, premijer samoupravne federalne Nigerije od 1957. i jedan od vođa Sjevernoga narodnog kongresa (vodećeg u Sjevernoj oblasti), ostao je na premijerskom položaju i nakon proglašenja neovisnosti, na čelu koalicijske vlade svoje stranke i vodeće stranke Istočne oblasti, Nacionalnog vijeća nigerijskih građana, dok je Akcijska skupina, vladajuća stranka u Zapadnoj oblasti, bila vodeća u oporbi na saveznoj razini. Republika je proglašena 1. X. 1963., a predsjednikom je postao Nnamdi Azikiwe. Od početka 1960-ih političku i društvenu nestabilnost izazivali su korupcija te međusobne napetosti između etničkih skupina, odn. oblasti, kao i između pojedinih oblasti i središnje vlasti, napose nezadovoljstvo političkom dominacijom sjevernjačkih elita, što je do osobitog izražaja došlo 1962. s krizom vlasti (koju je potakla savezna vlada) u Zapadnoj oblasti (nakon čega je 1963. osnovana nova Srednjozapadna oblast) te 1964. tijekom federalnih izbora obilježenih nepravilnostima. U vojnom udaru skupine mlađih časnika iz naroda Ibo u siječnju 1966. ubijeni su premijer Balewa, premijeri Sjeverne i Zapadne oblasti te više visokih vojnih zapovjednika. Vlast je međutim umjesto pučista preuzeo general Johnson Aguiyi-Ironsi, koji je federalnu strukturu države odlučio zamijeniti unitarnom, što je izazvalo daljnje tenzije te novi vojni udar skupine časnika sa sjevera u srpnju 1966., u kojem je Aguyi-Ironsi ubijen, a na čelo novog vojnog režima je došao Yakubu Gowon (nije sudjelovao u udaru), koji je ponovno uspostavio federalno ustrojstvo. Masovni progoni pripadnika plemena Ibo na sjeveru i neuspjeh pregovora o državnom preustrojstvu (oblasti su zamijenjene s 12 federalnih država) izazvali su pokušaj odcjepljenja Biafre pod vodstvom Chukwuemeke Ojukwua te građanski rat (1967–70). Nakon završetka rata, Gowonov se režim stabilizirao zahvaljujući njegovoj politici pomirbe (iako su pripadnici naroda Ibo marginalizirani) te prihodima od nafte, ali je on svrgnut novim vojnim udarom 1975., nakon kojeg je šef države postao general Murtala Mohammed koji je najavio demokratizaciju i borbu protiv korupcije. On je ubijen u pokušaju vojnog udara 1976., a naslijedio ga je Olusegun Obasanjo koji je pristao na demokratizaciju te je 1978. ukinuto izvanredno stanje i donesen novi ustav (uveden je predsjednički sustav) pa je nakon izbora 1979. za predsjednika izabran kandidat Nacionalne stranke Shehu Shagari. Usprkos raširenoj korupciji i gospodarskim problemima izazvanima padom cijena nafte, Shagari je reizabran u rujnu 1983., ali je potom srušen u državnom udaru potkraj iste godine. Na čelo novog vojnog režima došao je general Muhammadu Buhari, kojeg je novim udarom 1985. srušio general Ibrahim Babangida. Ograničena demokratizacija započela je 1989., ali Babangida, za čije se vladavina korupcija raširila, nije priznao rezultate predsjedničkih izbora u lipnju 1993. (pobijedio je kandidat socijaldemokrata Moshood Abiola), što je dovelo do masovnih protesta i Babangidina povlačenja u korist prijelazne civilne vlasti koja je srušena vojnim udarom u studenom, nakon kojega je vlast preuzeo general Sani Abacha. Njegova je vladavina bila najautokratskija i najkorumpiranija od neovisnosti. Potkraj 1995. vlasti su objesile više aktivista za ljudska prava (među njima je bio i pisac Ken Saro-Wiwa), koji su se protivili i onečišćenju delte Nigera što su ga prouzročile zapadne naftne kompanije. Nakon Abachine smrti 1998. došlo je do demokratizacije; umirovljeni general O. Obasanjo izabran je za predsjednika u travnju 1999 (reizabran je 2003) kao kandidat Narodne demokratske stranke (PDP), koja je postala politički vodeća. Potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih učestalo je etničko i vjersko nasilje (uvođenje šerijatskoga prava u pojedinim gradovima i saveznim državama na sjeveru izazvalo je sukobe između muslimana i kršćana), a nekoliko pobunjeničkih skupina djeluje u naftom bogatoj delti Nigera (procjenjuje se da je u nemirima i sukobima 1999–2004. bilo više od 10 000 poginulih). Izbore 2007. obilježili su nemiri i prosvjedi; predsjednik je postao kandidat PDP-a Umaru Musa Yar’Adua, kojeg je, nakon njegove smrti 2010., zamijenio Goodluck Jonathan. On je pobijedio na izborima 2011 (dio oporbe potiče sukobe u kojima je bilo više stotina poginulih). Veći etnički i vjerski sukobi s više od 1000 poginulih izbili su i u srpnju 2009. Terorističke napade poduzima radikalna islamistička skupina Boko Haram (osnovana 2001); 2009–14. u njezinim je napadima bilo više tisuća poginulih (raseljenih je oko 1,5 milijuna). U svibnju 2013. uvedeno je izvanredno stanje u sjeveroistočnom području (savezne države Yobe, Borno i Adamawa), kako bi se uništila gerila Boko Harama (SAD pomaže vladine snage). U siječnju 2015. ubijeno je više stotina civila u napadima Boko Harama na pojedine gradove u državi Borno (dio koje je pod nadzorom islamista, uključujući šire pograničje prema Čadu i Kamerunu). Na predsjedničkim izborima u ožujku 2015. pobijedio je Muhammadu Buhari, kandidat oporbenoga Svenaprednoga kongresa (1983–85. predvodio je vladajući vojni režim); ponovno je pobijedio na izborima u veljači 2019. Neuspješna borba protiv korupcije i sporo rješavanje niza socijalnih problema vodili su padu povjerenja u političke elite, te od 2015. na opće izbore izlazi manje od polovice registriranih birača. Izlaznost na izbore pala je s 43,6% (2015) na 34,7% (2019), te na 25,7% (2023). U veljači 2023. za predsjednika republike izabran je Bola Tinubu, kandidat Svenaprednoga kongresa (1999–2007. bio je guverner savezne države Lagosa).
Politički sustav
Prema Ustavu od 31. V. 1999. Nigerija je republika, federacija, s predsjedničkim sustavom. Predsjednik republike istodobno je šef države i predsjednik federalne vlade te zapovjednik oružanih snaga. Predsjednika biraju građani na općim i izravnim izborima za razdoblje od 4 godine. Izvršnu vlast na razini savezne države obnaša Federalno izvršno vijeće. Nacionalna skupština dvodomni je parlament, koji obnaša zakonodavnu vlast. Senat ima 109 senatora, po 3 bira 36 država, glavni grad bira 1 senatora. Senatori imaju mandat za razdoblje od 4 godine. Zastupnički dom ima 360 zastupnika, koji se biraju na općim izborima za razdoblje od 4 godine. Pravo glasa opće je i jednako za sve državljane koji su navršili 18 godina života. Sudbenu vlast, na razini federacije, obnašaju Vrhovni sud i Savezni prizivni sud. Federalnu državu čini 36 država i teritorij glavnoga grada, koji je posebna federalna jedinica. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 1. listopada (1960).
Političke stranke
Narodna demokratska stranka (People’s Democratic Party – akronim PDP), osnovana 1998., stranka je desnoga centra. Apsolutnu zastupničku većinu osvajala je na izborima 1999., 2003., 2007. i 2011) do izbora 2015. na kojima osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (iza APC-a). Predsjednici republike iz stranačkih redova bili su Olusegun Obasanjo (1999–2007), Umaru Musa Yar’Adua (2007–10) i Goodluck Jonathan (2010–15). Na izborima 2019. i 2023. ostala je druga po broju zastupnika (iza APC-a) i vodeća u oporbi. Radnička stranka (Labour Party – akronim LP), osnovana 2002., socijaldemokratska je stranka. Nije imala znatniji politički utjecaj do izbora 2023. na kojima osvaja treće mjesto po broju zastupnika (iza APC-a i PDP-a). Svenapredni kongres (All Progressives Congress – akronim APC), osnovan 2013., stranka je centra (nastala je udruživanjem nekoliko vodećih oporbenih stranaka). Apsolutnu zastupničku većinu osvaja na izborima 2015. i 2019., a relativnu većinu na izborima 2023. Kao stranački kandidat na predsjedničkim izborima 2015. i 2019. pobijedio je Muhammadu Buhari, a 2023. Bola Tinubu.
Književnost
Područje današnje Nigerije nastanjuju mnogobrojni narodi te se računa da ondje postoji oko 400 različitih jezika, od kojih su najrašireniji jezici naroda Joruba, Hausa i Ibo (Igbo). Na svim je tim jezicima razvijena usmena književnost, koja svjedoči o načinu života, povijesti i etničkim religijama u široku rasponu od animističkih, totemističkih i politeističkih do monoteističkih pojava. Bogatstvo se usmene predaje ogleda u poslovicama, mitovima o stvaranju, pričama o životinjama, osobito lavu, hijeni i zecu, te pričama o ljudima, zapostavljenoj djeci, suparništvu među ženama, nevjernim ženama i ljubomornim muževima, nepravednim vladarima i slično. Pripovijedanje priča namijenjeno je zabavi i odgoju, uključuje publiku koja sjedi uokrug i sudjeluje pjevanjem, ritmičkim praćenjem priče, plesom te zapitkivanjem pripovjedača. Pripovjedač pak mora imati razvijene izvedbene sposobnosti te prilagođavati glas i kretnje likovima o kojima priča. Cjelokupni način pripovijedanja zarana je sadržavao elemente kazališne umjetnosti. Kako afrički jezici nisu poznavali pismo, prvi pisani tragovi o tome nalaze se u nekim arapskim zapisima koji su prodorom islama nastali na sjeveru zemlje (vjerojatno X–XII. st.) te u latinskim i portugalskim zapisima iz XV. st., kada započinje trgovina (roblje, palmino ulje) europskih zemalja na obalama Nigerije i uskoro potom dolazak kršćanskih misionara. Prevlašću Engleza potkraj XIX. st., nigerijski engleski (Nigerian Pidgin English) postao je lingua franca na cijelom području, a engleski je kao jezik nigerijske književnosti dobio odlučujuću ulogu osnutkom sveučilišta u Ibadanu (1948). U godinama stjecanja neovisnosti istaknutu ulogu kao okupljalište pisaca i intelektualaca imao je »Mbari Club« (1960). Nestabilno postkolonijalno razdoblje (vjerski i etnički razdori, vojni režimi i represija, odcjepljenje Biafre te građanski rat 1967–70., korupcija, političko nasilje svih vrsta, od izbornih prijevara do ubojstava, obješen i književnik Ken Saro-Wiwa, 1941–95) začudno je djelovalo na književnost i kulturu koja je iznjedrila mnoge pisce svjetske slave, oživilo jorupsku folklornu dramu, stvorilo dvanaestak putujućih kazališnih družina, nekoliko književnih časopisa i drugo. Premda se smatra da se roman pojavio oko 1930-ih, kada je Muhammadu Bello objavio »Gandoki« (1928), djelo u kojem još uvijek na tradicionalan način, prirodno blizak magijskomu realizmu, razgovaraju vile, životinje i ljudi, pomak prema realizmu ostvario je Ch. Achebe (1930–2013) romanom »Sve se raspada« (1958) o slomu naroda Ibo, kojim je stekao svjetsku slavu. Dramatičar, pjesnik i prozaist W. Soyinka (r. 1934), kojega snažno obilježava jorupska kultura i duhovna tradicija te utjecaji Zapada, prvi je afrički pisac dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1986). Fantastične folklorne priče, farsična društvena satira, etnički mitološki elementi i biblijski motivi, osjećaj tragične nigerijske sudbine na način blizak grčkoj drami, politički progoni i prosvjedi, sukob afričke tradicije i zahtjeva zapadnoga svijeta i drugo utkani su u bogato tematsko tkivo suvremene nigerijske književnosti koju stvaraju istaknuti književnici: Hubert Ogunde (1916–90), A. Tutuola (1920–97), Cyprian Ekwensi (1921–2007), Gabriel Okara (r. 1921), Kola Ogunmola (1925–73), Duro Ladipo (1931–78), Flora Nwapa (1931–93), Ch. Okigbo (1932–67), J. P. Clark (Bekederemo) (r. 1935), Nkem Nwankwo (1936–2001), Wale Ogunyemi (1936–2001), Niyi Osundare (r. 1947), Harry Garuba (r. 1958), B. Okri (r. 1959) i mnogi drugi.
