Nepot, Kornelije (lat. Cornelius Nepos [korne:'li·us ne'po:s]), rimski povjesničar (Hostilia, danas Ostiglia, oko 100. pr. Kr. – ? Rim, oko 25. pr. Kr.). Iz dovoljno imućne obitelji da se mogao obrazovati, u Rimu se nastanio prije 65. pr. Kr. Zadržavši se postrani političkih previranja, kretao se u kulturnim krugovima i prijateljevao s Gajem Valerijem Katulom, koji mu je posvetio pjesničku zbirku, Markom Tulijem Ciceronom, s kojim je održavao korespondenciju, i Titom Pomponijem Atikom. Putovao je Grčkom, Malom Azijom i sjevernom Afrikom. Njegovo je glavno djelo, zbirka biografija O znamenitim muževima (De viris illustribus, oko 32. pr. Kr.), većim dijelom izgubljeno. Nastavivši u rimskoj književnosti model biografskih spisa koji je utemeljio Marko Terencije Varon, čijim se djelom Slike ili Sedmice (Imagines ili Hebdomades) poslužio kao izvorom, svoje je istaknute pojedince razvrstao u kategorije prema profesijama. Od 16 knjiga sačuvala se knjiga O istaknutim vojskovođama stranih naroda (De excellentibus ducibus exterarum gentium), u kojoj je opisao 20 grčkih vojskovođa (Kartažane Hanibala i Hamilkara te Perzijanca Datama dodao je u drugom izdanju oko 27. pr. Kr.) i djelomice knjiga O latinskim povjesničarima (De historicis Latinis), s preradbom prije sastavljenoga, izgubljenog životopisa Katona Starijega i prvim primjerom biografije živuće osobe (Atik). Među njegovim su izgubljenim spisima i Kronika (Chronica), povijesno djelo u tri knjige s usporednim prikazom važnih događaja u Grčkoj, Rimu i istočnim zemljama od mitskoga do suvremenog doba, u kojem je prvi put predstavio svoj rad na simultanom prikazu podataka iz različitih ili nepotpunih kalendarskih sustava, Primjeri (Exempla ili Exemplorum libri), s izrekama ili zanimljivostima iz prirode i povijesti, te Životopis Marka Tulija Cicerona (Vita M. Tulli Ciceronis). Najstroži kritičari zamjerali su mu netočnost, nedostatak elegancije, nemar u kompoziciji, pretjerivanje u pohvalama te jednostavan stil, navodno primjeren njegovim čitateljima osrednjih sposobnosti, no priznavali su mu umijeće da anegdotama izloži građu, zbog čega je njegovo zabavno štivo vjerojatno i doživjelo sudbinu školskog udžbenika. Utjecao je na Plutarha. Izbor iz njegova opusa preveli su na hrvatski Dragutin Kišpatić i Josip Miklić.
