nebesko plavetnilo, blistava plava boja neba prouzročena raspršivanjem Sunčeve svjetlosti uglavnom ljubičastih i plavih valnih duljina u Zemljinoj atmosferi. Iako se u čistom i suhom zraku najviše raspršuje ljubičasta svjetlost, ljudskom oku boja neba izgleda kao monokromatska plava boja valne duljine 474 do 476 nm jer je ono osjetljivije na plavu nego na ljubičastu boju. Ako je zrak vlažan, podjednako se raspršuje svjetlost svih valnih duljina i tada nebo izgleda bjelkasto.
U svemirskom vakuumu (npr. 30 km iznad Zemljine površine) nebo je crno, Sunčeva se svjetlost širi pravocrtno, sadrži sve valne duljine i Sunce izgleda bijelo. U Zemljinoj se atmosferi Sunčeva svjetlost sudara s molekulama dušika i kisika, širi u svim smjerovima i cijelo nebo postaje izvor svjetlosti. Što je valna duljina svjetlosti kraća, raspršenje je snažnije; primjerice svjetlost ljubičaste boje raspršuje se desetak puta jače nego svjetlost crvene boje. Kad zrake svjetlosti padaju okomito na površinu Zemlje, tj. dok je Sunce visoko na nebu, raspršuje se oko 25% svjetlosti. Što je Sunce bliže horizontu, svjetlost prolazi duži put kroz atmosferu i sve je više raspršene svjetlosti, blizu horizonta oko 65%. Što je Sunce bliže horizontu, nebo postaje sve bljeđe plavo, Sunce izgleda sve narančastije, a pred sam zalazak ili neposredno nakon izlaska sve su valne duljine svjetlosti osim crvene raspršene pa Sunce izgleda crveno.
John William Strutt Rayleigh objasnio je elastično raspršenje elektromagnetskoga zračenja na česticama kojima je promjer manji od 1/10 valne duljine zračenja (Rayleighovo raspršenje). Budući da je promjer molekula zraka (približno 0,2 nm) dvije do tri tisuće puta manji od valne duljine vidljive svjetlosti, objasnio je i raspršenje Sunčeve svjetlosti u atmosferi i nebesko plavetnilo. (→ optika atmosfere)
