Nazor, Vladimir, hrvatski književnik (Postira na Braču, 30. V. 1876 – Zagreb, 19. VI. 1949). Studij botanike završio u Grazu 1902. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zadru (1901–03), u istarskim mjestima (1903–18), u Zagrebu (1918–20) i kao upravitelj dječjega doma u Crikvenici (1920–31). Od 1931. živio je u Zagrebu, gdje je 1933. umirovljen, a gdje ga je zatekao i II. svjetski rat. Zajedno s I. G. Kovačićem prebjegao je 1942. na teritorij pod nadzorom partizanskih jedinica. Nakon rata postao je predsjednik Prezidija Sabora SR Hrvatske.
Najvažnijim se u Nazorovu bogatu opusu smatra pjesništvo. Kao pjesnik afirmirao se zbirkama pripovjednih pjesama (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904; Hrvatski kraljevi, 1912), knjigama lirike (Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913) i epovima Medvjed Brundo (1915) i Utva zlatokrila (1916). Tu njegovu fazu obilježava zanimanje za velika metafizička pitanja o odnosu čovjeka prema apsolutu, o povijesnoj sudbini naroda, uranjanje u slavenski i antički mit, jaka utopijska svijest i otvorenost nacionalnim ideologijama. U godinama I. svjetskog rata i poslije Nazorovo pjesništvo postaje duhovnije i subjektivnije (Intima, 1915; Niza od koralja, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927; Deseterci, 1930; Knjiga pjesama, 1942). U njem se mistički prosvjetljuje pjesnikova svakidašnjica, a uvijek se iznova poduzimlju mislilački napori sa svrhom da se u pjesničkom mediju i na iracionalističkim temeljima ostvari cjelovito viđenje čovjeka, ljubavi, prirode i Boga.
Priključivši se 1942. partizanima, ušao je Nazor u novo životno, a donekle i književno razdoblje. Dio pjesama s kojima se vratio iz rata i onih nastalih nakon rata u duhu su njegova kasnoga međuratnoga pjesništva, a Legende o drugu Titu (1946) donekle podsjećaju na Hrvatske kraljeve. S druge strane, u Nazorovoj partizanskoj lirici očituju se i tendencije kakvih u njega do tada nije bilo, a pojavljuju se i neke lirske vrste prilagođene književnokomunikacijskoj praksi novoga društvenog sustava (aktivističke pjesme, partizanske popijevke, partijske pohvalnice i sl.).
Nazorovo pjesništvo nastajalo je u velikom vremenskom rasponu, a podlijegalo je značajnim promjenama, zbog čega ga je teško obuhvatiti pojmovima književne periodizacije. U doba kada je objavio prve pjesme i zbirke Nazor je bio shvaćen kao privrženik modernističkih struja vitalističkoga i utopijskoga predznaka te suprotstavljen dekadentnim i eskapističkim tendencijama razdoblja. Ali je već zbirka Intima dovela tu klasifikaciju u pitanje. Na međuratni se Nazorov pjesnički opus, premda u njem zaostaju elementi modernističkih poetika, pojam moderne ne može primijeniti. Sam je pjesnik 1930-ih prepoznao svoje djelo kao očitovanje ili recidiv »vječite romantike«, a etiketa zakašnjela romanticizma pripisana mu je i sa strane.
Kao umjetnik riječi Nazor je vrlo prepoznatljiv među hrvatskim modernistima, od kojih se razlikuje ponajviše po tom što je u njega svjetotvorna imaginacija jača od stilotvorne. Njegove rane pjesme modernističke su više po svojim motivima, a ne teže stilskomu rafinmanu kakav je svojstven većini hrvatskih modernista. Iznimno je, međutim, bogata Nazorova versifikacija. U njoj dolazi do izražaja potencijalno mnogoobličje akcenatskoga stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu, nakon višestoljetne prevlasti silabičke versifikacije, bio ustalio 1870-ih, u izvornom i u prijevodnom pjesništvu.
Nazorov opsežan pripovjedački opus dodiruje se s pjesničkim, osobito u dijelu u kojem prevladavaju motivi iz mita, legende i folklora (Istarske priče, 1913; Stoimena, 1916; Arkun, 1920). Djelomično je pak obilježen temama iz dalmatinskih ambijenata (Priče s ostrva, iz grada i sa planine, 1925–26), a pretežno se sastoji od memoarskoga materijala. Ipak, Nazor kao prozni pisac pokazao je i smisao za aspekte života strane njegovu pjesništvu, a znao je uvjerljivo i realistički analizirati narav i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svojega djetinjstva i mladosti (Vra Krste, Voda). Važan su dio Nazorova proznoga opusa i putopisi, napose onaj s putovanja u Egipat (Putopisi, 1942), kao i memoarska proza (Na vrhu jezika i pera, 1942; Kristali i sjemenke, 1949), u kojoj ima više zanimljivih osvrta na pojave iz hrvatskoga književnog života.
Nazor je često pisao i o djelima drugih pisaca, odnosno o književnoteoretskim problemima. Tim je temama pristupao metodično i gotovo akademski, što osobito vrijedi za njegove rasprave o pitanjima hrvatske versifikacije. Kao teoretika zanimalo ga je prevođenje pjesništva, kojim se bavio i u praksi. Mnogo je prevodio s talijanskoga i njemačkoga, a ponešto i s francuskoga. Osobito se cijene njegovi prijevodi lirike G. D’Annunzija, G. Pascolija i J. W. Goethea.
