nasljedno pravo, u objektivnom smislu, grana građanskoga prava koja uređuje pravne odnose povodom smrti jedne osobe, kako one u kojima se ta osoba nalazila u času smrti tako i neke koji nastanu zbog njezine smrti. Kad umre osoba koja je bila subjekt različitih pravnih odnosa, dolazi u tim odnosima do krize koja se radi sigurnosti drugih mora što brže prevladati. To se postiže nasljednopravnim normama koje prvenstveno određuju tko će steći subjektivno nasljedno pravo te na temelju njega stupiti na mjesto umrle osobe (ostavitelja) u pravnim odnosima koji nisu strogo osobne naravi, pa se nastavljaju i nakon smrti subjekta. Po hrvatskim propisima, subjektivno nasljedno pravo stječe se po samom zakonu (ipso iure) u času otvaranja nasljedstva, što znači da osoba s najjačim pravnim temeljem nasljeđivanja u času ostaviteljeve smrti stječe nasljedno pravo, a da se ne mora očitovati prihvaća li ga ili ne. Ako ne želi naslijediti, mora se u određenom roku nasljednoga prava izrijekom odreći. Čim je stekla nasljedno pravo, osoba stupa i faktički u položaj nasljednika i može raspolagati nasljedstvom; u ostavinskom se postupku samo utvrđuje tko je u času ostaviteljeve smrti stekao nasljedno pravo, te donekle sastav ostavine. Rješenje o nasljeđivanju kojim završava taj postupak ima deklaratorni značaj te služi nasljedniku da se trećima može legitimirati kao nasljednik, a i kao tabularna isprava za uknjižbu u zemljišne knjige. Nasljeđivanje se odvija izravnom općom sukcesijom, što znači da na nasljednika kao sveopćega sljednika u času ostaviteljeve smrti, jednim aktom, izravno s ostavitelja prelaze sva prava, obveze i drugi entiteti iz ostavine. Ostavina nije isto što i imovina umrle osobe. U nju ne ulaze strogo osobna prava koja prestaju smrću, ali ulaze ostaviteljeve obveze osim onih strogo osobnih, njegovi posjedi stvari i prava, neka neimovinska prava, procesne legitimacije u nekim sporovima i dr. Nasljedstvo se ne podudara uvijek s ostavinom: iz ostavine se, naime, uz određene pretpostavke, izdvajaju kućanski predmeti, koje u suvlasništvo stječu u času ostaviteljeve smrti njegov bračni drug i potomci koji su s njime živjeli u istom kućanstvu, te alikvotni dio ostavine koji odgovara doprinosu potomka, koji je privrjeđivao s ostaviteljem, povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine. Utoliko je nasljedstvo uže od ostavine. No, za nasljednika nastaju i neke nove obveze koje nisu postojale u času ostaviteljeve smrti (pokopati ostavitelja, izvršiti njegove zapise i naloge). Ako istodobno nasljeđuje više osoba, svaka od njih stječe alikvotni dio nasljednoga prava. Za ostaviteljeve dugove odgovaraju solidarno, ali svaki nasljednik samo do visine vrijednosti onoga što je naslijedio. Na zahtjev sunasljednika pojedinomu se zakonskomu nasljedniku u njegov dio uračunavaju darovi koje je dobio od ostavitelja, osim ako ostavitelj nije drukčije odredio. Po načelu ravnopravnosti pravnih subjekata, u suvremenom pravu nasljedno pravo uz iste pretpostavke stječu žene i muškarci, bračni i izvanbračni srodnici, pripadnici bilo koje profesije i vjeroispovijedi, domaći i strani državljani; ipak, strani državljanin može naslijediti samo ako postoji reciprocitet. Da bi pojedini potencijalni nasljednik, oporučni ili zakonski, stekao nasljedno pravo, on mora postojati u času ostaviteljeve smrti (iznimke su nasciturus i zaklada), nasljednik ne smije biti nedostojan, te mora imati jači pravni temelj nasljeđivanja od ostalih potencijalnih nasljednika.
Pravni su temelji nasljeđivanja oporuka i zakon, tj. pravne činjenice za koje zakon veže stjecanje nasljednoga prava (krvno srodstvo, odnos posvojenja, bračna i izvanbračna veza). Oporuka je jači pravni temelj od zakona, pa se prvenstveno nasljeđuje na temelju oporuke. Do zakonskoga nasljeđivanja dolazi tek ako nema oporuke ili ona nije valjana ili ostavitelj u oporuci nije raspolagao svime. Po načelu slobode oporučnoga raspolaganja, ostavitelj oporukom može raspolagati svime čime bi mogao raspolagati i za života, te slobodno odrediti jednoga ili više nasljednika, ali uz ograničenje da ne smije bez opravdanoga razloga, predviđenog u zakonu, sasvim iznaslijediti osobe koje se po općem shvaćanju smatraju njemu najbližima (nužni nasljednici). Tako je glede nužnoga nasljeđivanja zakon jači pravni temelj od oporuke, pa te osobe mogu naslijediti i protiv ostaviteljeve volje. Zakonski nasljednici su svi ostaviteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji, njegovi posvojitelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i bake i njihovi potomci, te njegovi ostali predci. S bračnim je drugom izjednačen i izvanbračni ako je njegova životna zajednica s ostaviteljem bila zajednica neoženjenog muškarca i neudane žene, trajala je dulje vrijeme te prestala ostaviteljevom smrću, a pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke za valjanost braka. Zakonsko se nasljeđivanje odvija po nasljednim redovima koji se temelje na parentelarnom sustavu. Broj nasljednih redova nije ograničen, ali kako od četvrtoga dalje u njih ulaze samo predci, praktički nasljeđuju samo nasljednici iz prvih triju nasljednih redova. Nasljednici iz bližega nasljednoga reda isključuju one iz daljih nasljednih redova. Unutar pojedinoga nasljednoga reda odnos među potencijalnim nasljednicima uređen je po načelima predstavljanja i prirastanja.
Nasljednici prvoga nasljednog reda ostaviteljevi su potomci, posvojčad i njihovi potomci te bračni, odnosno izvanbračni drug. Kada bračni drug nasljeđuje s djecom, dijelovi su im jednaki. Unuci, praunuci itd. mogu naslijediti umjesto djece po načelu predstavljanja. Ako nema potomaka ni posvojčadi, bračni drug neće sam sve naslijediti, nego prelazi u drugi nasljedni red. Nasljednici drugoga nasljednoga reda su ostaviteljev bračni drug te roditelji i njihovi potomci (ostaviteljeva braća i sestre, nećaci itd.); u tom slučaju bračni drug dobiva polovicu, drugu polovicu dobivaju roditelji, a ako nema roditelja, bračni drug dobiva sve. Ako nema bračnoga druga, nasljeđuju sve roditelji, odnosno, po načelu predstavljanja, njihovi potomci. Nasljednici trećega nasljednog reda ostaviteljevi su djedovi i bake te njihovi potomci, koji nasljeđuju po načelu predstavljanja. Nužni su nasljednici samo neki od zakonskih ako bi u konkretnom slučaju bili nasljednici po zakonskom redu nasljeđivanja. To su ostaviteljevi potomci, posvojčad i njihovi potomci te bračni drug; njihov dio iznosi polovicu zakonskoga dijela. Drugu skupinu nužnih nasljednika čine ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali predci uz pretpostavku da su nesposobni za rad i da nemaju nužnih sredstava za život; tada im pripada trećina zakonskoga dijela. Ostavitelj može nužnoga nasljednika oporukom isključiti iz nasljeđivanja samo iz nekog u zakonu predviđenoga razloga (iznasljeđenje). Ako potencijalni nasljednici ne mogu ili ne žele naslijediti, ili ih uopće nema, ne dolazi do nasljeđivanja, nego ostavinu kao ošasnu stječe općina kao sveopći sljednik.
