Narodno vijeće SHS, političko tijelo Slovenaca, Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj Monarhiji, utemeljeno u Zagrebu 5. X. 1918. Poticaj za njegovo stvaranje dale su četiri stranke iz Banske Hrvatske (Starčevićeva stranka prava, Hrvatska pučka seljačka stranka, Srpska narodna radikalna stranka i Socijaldemokratska stranka), koje su 24. IX. 1918., nakon dvadeset dana pregovora, objavile ujedinjenje s Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji (osnovana u Splitu 2. VII. 1918), Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca za Hrvatsko primorje i Istru (osnovana u Sušaku 14. VII. 1918) i sa slovenskim Narodnim svetom (osnovana u Ljubljani 16. VIII. 1918). Dana 5. X. 1918. predstavnici tih političkih organizacija sastali su se u Zagrebu i utemeljili Narodno vijeće, te pritom sastavili Pravilnik. U njem se ističe da je Vijeće političko tijelo koje predstavlja sve Slovence, Hrvate i Srbe s prostora Ugarske i Austrije, a cilj je njegova rada ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u nezavisnu državu uređenu u skladu s demokratskim načelima. Dana 8. X. 1918. u Vijeće se uključila i najjača stranka u Hrvatskom saboru, vladajuća Hrvatsko-srpska koalicija. Plenum Vijeća imao je 80 članova: 28 iz Banske Hrvatske i Rijeke, 7 iz Dalmacije, 3 iz Istre, 14 iz slovenskih zemalja, 18 iz BiH, te 10 iz Baranje, Bačke i Banata. Uži sastav Narodnoga vijeća SHS-a činio je Središnji odbor, koji se sastojao od 30 članova. Predsjedništvo Središnjeg odbora Vijeća, koje je bilo i Predsjedništvo Narodnoga vijeća SHS-a, činili su: predsjednik A. Korošec, potpredsjednici S. Pribićević i A. Pavelić, te tajnici M. Drinković, S. Budisavljević i I. Lorković. Upoznat sa stanjem u Češkoj i Slovačkoj te među Južnim Slavenima, car i kralj Karlo I. (IV.) objavio je 16. X. 1918. Manifest, u kojem je obećao uređenje Austro-Ugarske Monarhije po načelu federalizma. No 19. X. 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a objavio je Deklaraciju, kojom je odbacio Manifest Karla I. (IV.). U Deklaraciji je izražen zahtjev za osnivanjem potpuno samostalne i nezavisne južnoslavenske države. Time je Narodno vijeće SHS-a potpuno preuzelo cjelokupnu vlast, proglasivši se jedinim čimbenikom koji može voditi državnopravnu politiku. U skladu s tim, 21. X. 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a donio je odluku o osnivanju sekcija koje su se trebale brinuti za cjelokupan društveni, politički i gospodarski život. Pročelnik sekcije za narodnu obranu bio je M. Drinković, agrarne sekcije S. Radić, financijsko-političke sekcije I. Lorković, a sekcije za financiranje Narodnoga vijeća B. G. Angjelinović. Dana 25. X. 1918. dvadeset zastupnika Hrvatskoga sabora, na poticaj Središnjega odbora Vijeća, podnijelo je u Saboru zahtjev da se konačno riješi pitanje raskida državnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom i osamostaljenja Južnih Slavena u smislu spomenute Deklaracije. Dana 29. X. 1918. Sabor je prihvatio podneseni prijedlog i donio odluku o raskidu državnopravnih odnosa i veza Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Monarhijom. Na sjednici održanoj 24. XI. 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a donio je odluku o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, a 27. XI. Središnji odbor Vijeća poslao je u Beograd izaslanike, među kojima se za ujedinjenje najviše zauzimao S. Pribićević. Konačno, 30. XI. poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnoga vijeća SHS-a i trojice predstavnika srbijanske vlade, ugovorio je način ujedinjenja, koje je 1. XII. 1918. proglasio regent Aleksandar I. Karađorđević.
