motorika (prema lat. motor: pokretač).
1. U medicini, osobito u neurologiji, naziv za ukupnost kretnji čovjekova tijela (voljnih, automatskih ili refleksnih) te za njihovu središnju regulaciju i koordinaciju. Dijelovi živčanoga sustava koji njome upravljaju (centar u moždanoj kori, motoričke stanice u kralježničnoj moždini, drugi dijelovi živčanoga sustava), nazivaju se motorički sustav (→ mozak). Novije shvaćanje motoriku smatra dijelom sustava senzomotorike, jer su osjetne informacije bitne za bilo koju kretnju.
2. Termin kojim se u glazbi označava pravilan, jednolik i trajan ritmički tijek. Kao strukturno-skladateljsko načelo motorika je suprotstavljena pjevnoj melodičnosti i izrazito je nazočna u instrumentalnoj glazbi. Pojavila se u baroku kao jedna od njegovih glavnih kompozicijsko-tehničkih i stilsko-estetičkih odrednica, po kojoj se tako skladanu glazbu doživljava kao kompaktnu i dinamičnu cjelinu. U glazbi XX. st. motoriku su obnovile neobarokne i neoklasicističke stilske struje (npr. u nekim stavcima ili skladbama I. Stravinskoga, S. Prokofjeva, P. Hindemitha, A. Honeggera, B. Martinůa i dr.; u hrvatskoj glazbi koriste ju B. Papandopulo, S. Šulek i dr.), a obilato ju rabi jazz te osobito zabavna glazba, često u obliku banalna ponavljanja iste ritmičke formule.
