motiv (kasnolat. motivus: koji pokreće).
1. Svaka pobuda koja čovjekovo ponašanje usmjerava prema određenom cilju. Pojam motiv višeznačan je, jer se u praktičnome životu, pa i u psihologiji, vrlo često zamjenjuje drugim izrazima, kao što su npr.: potreba, želja, volja, razlog, poriv, težnja, namjera itd. I pojam »cilj nekog motiva« može značiti sam motiv (»novac mu je bio motiv«). Motivi se dijele na: prirodne (primarne), npr. potreba za disanjem, glad, žeđ, potreba za spavanjem itd., i stečene (sekundarne), npr. potreba za nekim određenim društvom, nekim oblikom razonode, literature itd., ili za provođenjem nekih osobnih navika. Nema pouzdana dokaza o tome koji su od tih motiva jači, jer to ovisi o mnogim situacijskim činiteljima, ponajviše o blizini cilja kao i o tzv. stupnju lišenosti: što smo više ili dulje lišeni zadovoljavanja nekog motiva, to je on najčešće jači.
2. Najmanja tematska jedinica književnoga teksta. Kada se često ponavlja u tekstu, zove se provedbeni motiv (lajtmotiv). Motivi se kao najmanji građevni književni elementi udružuju u komplekse motiva ili teme (→ topos). Ruski formalisti proširili su određenje motiva pa on uz tematsku čini i najmanju sintaktičku cjelinu koja ulazi u veću cjelinu narativnoga teksta. B. V. Tomaševski dijelio ih je na vezane i slobodne, s obzirom na to sudjeluju li u uzročno-posljedičnom razvoju radnje, odn. na statične i dinamične, s obzirom na to upućuju li na stanja ili događaje. Strukturalisti su ga preimenovali u funkciju.
3. U likovnim umjetnostima, obilježje slikarskog ili kiparskoga djela prema prikazanom sadržaju (mitološki, biblijski, alegorijski, povijesni, pejzažni, pastoralni, ikonografski motiv i dr.); također, obilježje oblikâ ukrasne namjene, likovnih detalja (dekorativni, ornamentalni motiv).
