Montale [~ta:'le], Eugenio, talijanski pjesnik (Genova, 12. VI. 1896 – Milano, 12. IX. 1981). Pohađao tehničku školu. Studij pjevanja i književnosti nije završio; golemu književnu kulturu stekao kao autodidakt. Sudjelovao u I. svjetskom ratu. Od 1927. živio u Firenci, gdje je, zbog nepristupanja fašističkoj stranci, izgubio mjesto kustosa zbirke rijetkih knjiga (Kabinet Vieusseux). Od 1948. u Milanu radio kao novinar i glazbeni kritičar. Imenovan (1967) doživotnim senatorom Republike Italije. U prvoj zbirci pjesama Sipine kosti (Ossi di seppia, 1925) kao simbol čovjekova stanja prevladava suh i opor ligurski pejzaž, opisan bogatim, »specijalističkim« leksikom. Svijet te zbirke zatvorena je struktura koja kobno zarobljava čovjeka (česti simboli zida ili mreže), a spas je moguć jedino čudom, neočekivanom prigodom za bijeg (odškrinuta vrata, puknuto okce na mreži). Bitan je motiv te prve zbirke i Mediteran (kojemu je posvećen poseban ciklus); more uvijek i različito i isto, more života koje je veće od života i koje pjesnika i plaši i očarava. Zbirkom Prigode (Le occasioni, 1939) potvrdio se, uz G. Ungarettija i S. Quasimoda, kao vodeći pjesnik talijanskog hermetizma. U njoj dominira ženski lik, sjećanje na nj ili na neki njegov predmet, kretnju, ili na situaciju, rastanak, u kojima se naslućuje opasnost, ali i »prigoda« za spas. Slična tematika tjeskobne egzistencije i malih, privremenih, neuhvatljivih bljeskova »božanskoga« nastavlja se i u zbirci Oluja i drugo (La bufera e altro, 1956). U zbirkama Satura (1971), Dnevnik iz 71. i 72. (Diario del ’71 e del ’72, 1973), Bilježnica četiriju godina (Quaderno di quattro anni, 1977) i Ostali stihovi (Altri versi, 1981) dolazi do potpunog odmaka od hermetizma i simbolizma: istu gorku sliku ljudske sudbine »kasni Montale« izražava sniženim i izravnim, gotovo proznim tonom. Pisao je i lirsku prozu (sabrana u djelu Leptir iz Dinarda – La farfalla di Dinard, 1956), putopise (sabrani u knjizi Izvan kuće – Fuori di casa, 1969), esejistiku (u knjigama Čin vjere – Auto da fé, 1966; O poeziji – Sulla poesia, 1977) i dr. Prevodio je djela W. Shakespearea, M. de Cervantesa, P. Corneillea, H. Melvillea, T. S. Eliota i dr. Postumni dnevnik (Diario postumo), objavljen 1991., sadrži 66 novih tekstova. Već za života Montale je smatran jednim od najvećih talijanskih i europskih pjesnika XX. stoljeća. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1975. god.
