Mommsen [mɔ'mzən], Theodor, njemački pravnik, povjesničar i epigrafičar (Garding, Schleswig-Holstein, 30. XI. 1817 – Charlottenburg, danas dio Berlina, 1. XI. 1903). Završio pravo i filologiju na Sveučilištu u Kielu 1844. i potom boravio na stipendiji u Italiji, gdje je proučavao rimske starine, radio na povijesnim spisima i istraživao antičke govore Italije. Uveo je nove metode u tumačenju i odgonetavanju antičkih natpisa. U Njemačku se vratio 1847., bio novinar u Rendsburgu za revolucije 1848., profesor rimskoga prava na sveučilištima u Leipzigu od 1848., Zürichu od 1852. i Wrocławu od 1854., te rimske povijesti u Berlinu 1861–85. Tajnik historijsko-filološkog razreda Berlinske akademije 1874–95. Inicirao je, organizirao i dijelom obrađivao materijal u monumentalnoj epigrafičkoj ediciji Corpus inscriptionum Latinarum (izlazila od 1863), u kojoj se objavljuju svi poznati natpisi na latinskom jeziku u Rimskom Carstvu. Natpisi iz Hrvatske uvršteni su u sv. III, te u odgovarajućim dopunskim svescima (suplementima). Za najpoznatije je djelo Rimska povijest (Römische Geschichte, I–III, 1854–55; V, 1885), u kojem je sveobuhvatno i kritički prikazao cjelokupnu političku i kulturnu povijest, dobio 1902. kao prvi Nijemac Nobelovu nagradu za književnost. Značajnija su mu još djela Povijest kovanja rimskog novca (Geschichte des römischen Münzwesens, 1860), Rimsko državno pravo (Römisches Staatsrecht, I–III, 1871–88), Rimsko kazneno pravo (Römisches Strafrecht, 1899). Godina 1863–66. i 1873–79. bio je kao nacionalni liberal član pruskoga sabora, a 1881–84. pripadao je u Reichstagu građanskoj ljevici. Protivnik O. E. L. Bismarcka i njemačkih antisemitskih krugova. Zagovornik potpunog ujedinjenja njemačkog naroda u poslanici Nijemcima i Austrijancima (1897).
