molibden (klas. lat. molybdaena < grč. μoλύβδαινα: olovni sjajnik < μόλυβδoς: olovo, jer se mineral molibdenit često zamjenjivao s olovnim rudama), simbol Mo (lat. molybdenum), kemijski element (atomski broj 42, relativna atomska masa 95,94), smjesa od 7 prirodnih, stabilnih izotopa (maseni brojevi 92, 94 do 98 i 100, najobilniji je izotop 98Mo), u prirodi prisutan samo u spojevima. U tragovima se nalazi u životinjskim i biljnim organizmima. Veoma je važan za život na Zemlji (esencijalni mikroelement), jer je sastojak enzima koji u biljaka katalizira biološku fiksaciju atmosferskoga dušika s pomoću mikroorganizama. Najvažniji su molibdenovi minerali molibdenit (molibdenski sjajnik), iz kojega je mangan u elementarnom stanju prvi dobio 1782. švedski kemičar Peter Jacob Hjelm, i vulfenit. U mnogome sličan volframu, elementarni molibden tvrd je, krhak, u vrlo čistom stanju rastezljiv srebrnastosiv metal gustoće 10,22 g/cm³, visoka tališta (oko 2600 °C) i vrelišta (oko 4600 °C), vrlo dobre toplinske provodnosti i velike korozijske otpornosti. Vrlo je postojan na zraku, otporan prema lužinama, reagira s razrijeđenom dušičnom kiselinom, vrućom, koncentriranom sumpornom kiselinom i zlatotopkom, talinom kalijeva nitrata i natrijeva hidroksida, a s fluorom već na sobnoj temperaturi. Dobiva se u praškastom obliku oksidacijom molibdenita u molibdenov trioksid i njegovom redukcijom s pomoću vodika, a zatim se elektrolučnim taljenjem ili metodama metalurgije praha prevodi u čvrsti (metalni) oblik. Metalni molibden rabi se u elektroindustriji, elektronici, zrakoplovnoj, nuklearnoj, raketnoj i vojnoj industriji za izradbu dijelova otpornih na visoku temperaturu, habanje i koroziju, npr. žarne niti u žaruljama, termoelementi, elektrode, otpornici i kontakti u električnim pećima za vrlo visoke temperature (proizvodnja stakla i sl.), elektronske i rendgenske cijevi, dijelovi zrakoplovnog motora, korozijski i na habanje otporne zaštitne prevlake na čeliku i drugim metalima i sl.
Najveći dio proizvedenoga molibdena rabi se u obliku slitine molibdena i željeza, feromolibdena, za dobivanje legiranih molibdenskih konstrukcijskih čelika i kao dodatak nehrđajućim i alatnim čelicima. Feromolibden (maseni udio molibdena 50 do 80%) dobiva se istodobnom redukcijom molibdenova(VI) oksida i željeznog(III) oksida koksom u električnim pećima. Molibden je također sastojak slitina na bazi nikla (hasteloj) koje ne sadrže željezo, a rabe se za potrebe zrakoplovne, nuklearne i svemirske tehnologije te u energetskim postrojenjima.
Molibdenovi spojevi. Najstabilniji su spojevi šesterovalentnoga molibdena, od kojih je najvažniji slabo amfoteran, u vodi netopljiv molibdenov(VI) oksid, MoO3, koji s lužinama daje monomolibdate, a zakiseljavanjem otopine sve složenije izopolimolibdate, koji sa slabim anorganskim kiselinama (npr. fosfornom) daju heteropolimolibdate; amonijev heptamolibdat tetrahidrat, (NH4)6Mo7O24∙4H2O, rabi se za izradbu boja i pigmenata te u analitičkoj kemiji za kvantitativno određivanje fosfora. Dodatkom cinka, aluminija ili željeza kiselim otopinama molibdata nastaje molibdenovo modrilo, osjetljivi analitički dokaz za molibden. Molibdenov disulfid, MoS2, sredstvo je za podmazivanje na visokim temperaturama. Molibdenov karbid, borid, nitrid i silicid, tvrdi su, kemijski vrlo postojani i otporni na visoke temperature, a rabe se za slične namjene kao i specijalni čelici.
