Mohorovičić, Stjepan, hrvatski geofizičar, fizičar i meteorolog (Bakar, 20. VIII. 1890 – Zagreb, 13. II. 1980). Sin Andrije Mohorovičića. Nakon studija u Zagrebu i Göttingenu, predavao na gimnazijama u Bjelovaru, Koprivnici i Osijeku, a u I. svjetskom ratu rukovodio vojnim meteorološkim postajama. Doktorirao na Zagrebačkom sveučilištu i bio gimnazijski profesor u Zagrebu.
Znanstveni rad Stjepana Mohorovičića obuhvaća u prvom redu područje seizmologije, gdje je razvio novu metodu za određivanje dubine potresnog ognjišta (1913) i time dao neovisnu potvrdu teorije diskontinuiteta A. Mohorovičića iz 1910., a potom je 1916. objavio ideju o postojanju manjega dodatnog diskontinuiteta unutar Zemljine kore. Mohorovičić je dao i novu teoriju o postanku Mjeseca (1927) i njegovoj građi, te tvrdio da i Mjesec ima koru i Mohorovičićev diskontinuitet, što je potvrđeno 1969. seizmičkim mjerenjima posade Apolla na Mjesecu. Na području astrofizike Mohorovičić je izveo i teoriju crvenoga pomaka spektralnih linija zbog djelovanja gravitacijskoga polja zvijezde. U svjetskim znanstvenim časopisima Mohorovičićev najveći znanstveni doprinos odnosi se na postuliranje mogućega postojanja pozitronija (1934), tj. vezanoga sustava jednog pozitrona i jednog elektrona, čije je postojanje eksperimentalno dokazano između 1949. i 1952. Mohorovičić se može smatrati i osnivačem zrakoplovne meteorologije u nas. Na području Boke kotorske 1915., a poslije i u Skadru i u Galiciji, proveo je i analizirao prva aerološka mjerenja strujanja zraka u većim visinama s pomoću pilot-balona. Godine 1943. objavio djelo Oblaci, prvi priručnik za određivanje tipa oblaka sastavljen prema Međunarodnom atlasu oblaka. Sve do 1960-ih god. Mohorovičić je po broju znanstvenih radova bio najplodniji hrvatski fizičar. Zbog osobnih i političkih netaktičnosti kao i zbog veza s njemačkim fizičarima prije i za II. svjetskog rata, Mohorovičić nije u domovini stekao primjerenu afirmaciju premda je bio poznat u svijetu.
