Mjesečevo vozilo, vozilo namijenjeno kretanju po Mjesečevoj površini. U širem smislu pojam obuhvaća sva takva vozila, uključujući i daljinski upravljane pokretne laboratorije, kakvo je bilo vozilo Lunohod, ili automatska terenska vozila kakvo je Yutu; u užem smislu pojam se odnosi na vozila koja su u okviru svemirskoga programa Apollo korištena za prijevoz astronauta po Mjesečevoj površini.
Lunohod je bio bez posade, namijenjen površinskom istraživanju Mjeseca u sklopu sovjetskoga svemirskoga programa Luna. Lunohod-1 meko je spušten na Mjesec 17. XI. 1970. svemirskom letjelicom Luna 17. Bilo je to vozilo s 8 kotača od kojih se svaki pokretao zasebnim elektromotorom; bilo je visoko 135 cm, dugačko 170 cm, široko 160 cm, ukupne mase 840 kg, a razvijalo je brzinu do 2 km/h. Na njem su bile četiri televizijske kamere, a slike su prenošene u zemaljski centar, odakle se daljinski upravljalo vozilom. Lunohod-1 uspješno je djelovao punih 9 mjeseci te prešao više od 10 km, snimio desetke tisuća snimaka i proveo više od 500 analiza Mjesečeva tla. Slično je uspješno bilo i vozilo Lunohod-2, koje je 15. I. 1973. na Mjesec spustila letjelica Luna 21.
Mjesečevo vozilo LRV (akronim od engl. Lunar Roving Vehicle), namijenjeno prijevozu dvojice astronauta, sudjelovalo je u trima misijama američkoga programa Apollo, prvi put u sklopu misije Apolla 15 u kolovozu 1971. Ukupna masa toga 3,72 m dugog i 2,47 m širokog vozila bila je 208 kg. Vozilo nije imalo zatvorenu kabinu pa su astronauti tijekom vožnje bili u svemirskim odijelima; moglo je prevesti do 490 kg korisnoga tereta, prijeći ukupno 92 km, svladati uspone do 25°, prelaziti preko 30 cm visokih zapreka i zaustaviti se na padini nagiba do 35°. Razvijalo je brzinu od 13 km/h, radijus okretanja bio mu je oko 3,1 m. Svaki od četiriju kotača promjera 82 cm imao je nezavisnu mehaničku kočnicu, a pokretao ga je zaseban elektromotor snage 180 W, koji je energiju dobivao iz 36-voltnih baterija. Do slijetanja to je vozilo bilo u sklopljenom stanju smješteno na Mjesečevu modulu (→ mjesečeva letjelica), a astronautima je trebalo samo 17 minuta da ga spuste, rasklope i pripreme za prvu vožnju. Vozilo se nije smjelo udaljiti od mjesta spuštanja više od 9,7 km jer su se s te udaljenosti astronauti, ograničeni zalihama kisika, mogli vratiti pješice do Mjesečeva modula. Unatoč ograničenjima, uz pomoć Mjesečeva vozila astronauti su mogli istražiti približno 10 puta veću površinu nego što bi to mogli pješice.
Kinesko Mjesečevo vozilo Yutu (Zec od žada) spušteno je na Mjesečevu površinu 14. XII. 2013. uz pomoć letjelice Chang'e-3, kao prve kineske letjelice za istraživanje Mjeseca koja se meko spustila na njegovu površinu (prethodne letjelice Chang'e-1 i Chang'e-2 istraživale su Mjesec samo iz orbite). Vozilo Yutu potpuno je automatizirano i može djelovati neovisno o zemaljskom upravljanju; njegova mjerna oprema sastoji se od radara za određivanje strukture Mjesečeva tla, dvaju spektrometara za analizu sastava tla te dviju kamera za snimanje stereoskopskih ili fotografskih snimaka. Vozilo se napaja električnom energijom uz pomoć sunčanih ćelija, pa može djelovati samo pri danjoj svjetlosti. Predviđeno je da tijekom tromjesečne misije istraži 3 km² površine i udalji se do 10 km od ishodišta.
