misterij (lat. mysterium < grč. μυστήριον: tajni vjerski obred).
1. Općenito: nešto što je neshvatljivo, nedokučivo, nerazumljivo; tajna, zagonetka (misterij života, svemira).
2. Ono što je nedostupno ljudskomu razumu, što se ne može dokraja protumačiti ili uopće dokučiti; otajstvo. U tom smislu misterij nije obična tajna (»problem«), koja se istraživanjem, analizom i drugim postupcima može razotkriti. Misterij se ne da definirati, već samo predosjetiti. Ne može se racionalno riješiti, u njem se može samo egzistencijalno sudjelovati (G. Marcel). Misterij se očituje u tri stupnja: na razini stvari (ontološki misterij), u ljudskoj egzistenciji (egzistencijski misterij) i u religiji (religijski misterij). Ontološkim misterijem bavi se metafizika koja onkraj pojavnoga i mnoštvenoga nastoji dosegnuti narav i bit stvari, ne uspijevajući nikad dokraja. Egzistencijski misterij očituje se u ljudskoj egzistenciji (život, smrt, patnja, ljubav, zlo, sloboda, krivnja), a pokušavaju ga osvijetliti egzistencijalistička filozofija, književnost i umjetnost. Religijski misterij očituje se u čovjekovu odnosu prema božanskomu, koje čovjek doživljava kao nedostupnu i neizrecivu tajnu, koja istodobno pobuđuje strepnju (mysterium tremendum) i očarava (mysterium fascinans). Prijelaz iz ontološkog i egzistencijskoga misterija u religijski zbiva se vjerom. U monoteističkim religijama (židovstvo, kršćanstvo, islam) božanski misterij objavljuje se preko proroka, u panteističkim religijama (konfucijanizam, hinduizam, taoizam, budizam) doseže ga mudrac u kontemplaciji. Prema kršćanstvu, božanski misterij objavio se u punini u Isusu Kristu (utjelovljenje, muka, uskrsnuće, otkupljenje, Božja riječ, sakramenti).
3. Naziv za scenske priredbe religijskoga značaja, koje su se potkraj srednjega vijeka odvojile od izvedba uklopljenih unutar crkvenih obreda o Božiću i Uskrsu, a bile su od XIV. do XVI. st. vrlo proširene u zemljama zapadne Europe: Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Engleskoj, Nizozemskoj, pa i u nas. Sadržaj tih predstava, koje su se obično davale na otvorenome (na trgu pokraj crkve), tvore biblijski motivi (osobito Kristova muka), život i čudesa svetaca i vjerske alegorije. Kao glumci nastupali su redovito klerici i pripadnici različitih cehova koji su obično bili i organizatori predstava; prikazivači misterija udruživali su se i u posebne udruge poluprofesionalnoga značaja (Confrérie de la Passion u Parizu). S vremenom su se scenski prikazi religijskih tema počeli sve više prepletati umetcima i elementima realističkog i komičkoga značaja, što je dovelo do negativnoga stajališta crkvenih vlasti prema misterijima uopće. Zbog takva stajališta Crkve, a i kritike kojom su se humanisti okomili na primitivnost i banalnost tih pučkih predstava, potkraj XVI. st. misteriji odumiru.
Misteriji, koji su hrvatskoj književnoj povijesti poznatiji kao crkvena prikazanja, a bili su osobito prošireni u primorskim gradovima (Hvaru, Splitu, Dubrovniku), pripadaju našim najstarijim ostvarajima (u prozi i stihovima) na živom narodnom jeziku.
