misal (srednjovj. lat. missale, prema crkvenolat. missa: misa), katolička liturgijska knjiga, sadržaj koje se mijenjao tijekom povijesti. U ranome srednjem vijeku misne molitve, biblijska čitanja, pjevni dijelovi i obredne upute bili su raspoređeni u zasebne knjige, namijenjene pojedinim dijelovima mise i različitim liturgijskim služiteljima (sakramentar, lekcionar, evanđelistar, epistolar, antifonar, gradual, obredni ordines i dr.). Već se u VIII/IX. st. javljaju njihove različite kombinacije, a u XI. i XII. st. oblikuje se tzv. puni misal (missale plenum ili plenarium), koji u jednome svesku objedinjuje sve tekstove potrebne za slavljenje mise. Od XIII. st. takav misal postaje prevladavajućim oblikom misne knjige, osobito širenjem misala prema običaju Rimske kurije, čemu su znatno pridonijeli franjevci; zasebne su se liturgijske knjige ipak rabile i dalje, napose za svetkovina. Prvo tiskano izdanje misala prema običaju Rimske kurije objavljeno je 1474. Papa Pio V. je, nakon Tridentskoga koncila (1545–63), objavio uređeni Rimski misal (Missale Romanum, 1570; znatnije revidiran 1604. i 1634), obvezatan u cijeloj Rimokatoličkoj crkvi, ipak pritom dopuštajući da se zadrže mjesni i redovnički misali koji su bili u zakonitoj uporabi najmanje dva stoljeća (npr. kartuzijanski i dominikanski te ambrozijanski i mozarapski misal).
Nakon niza manjih reformi za Pija X., Benedikta XV. i Pija XII., II. vatikanski koncil Konstitucijom o svetoj liturgiji (Sacrosanctum Concilium, 1963) odredio je veliku reformu rimske liturgije i reviziju misala, u kojoj su sudjelovali stručnjaci iz cijeloga svijeta. U reformiranome misalu znatno proširen raspored biblijskih čitanja odvojen je u zasebni svezak (lekcionar), s nedjeljnim čitanjima raspoređenima u trogodišnji ciklus, a svagdašnjim čitanjima u dvogodišnji; za svečana navještenja evanđelja pritom je moguće rabiti zaseban evanđelistar. Lekcionar i evanđelistar stoga normativno pripadaju cjelini Rimskoga misala, ali su fizički i funkcionalno zasebne liturgijske knjige. Reformirani Rimski misal odobrio je 1969. papa Pavao VI. Ubrzo su slijedili prijevodi na narodne jezike, npr. za hrvatsko jezično područje Rimski misal, Red mise (1969), Misni obrasci (1973).
Od hrvatskih rukopisnih latinskih misala najstariji su Missale beneventanum pisan beneventanom u XI/XII. st. (čuva se u Metropolitanskoj knjižnici zagrebačke katedrale; MR 166), dubrovački Missale Ragusinum pisan beneventanom u XII. st. te goticom pisani Missale Zagrabiense biskupa Augustina Kažotića (između 1323. i 1326) i Missale Canonicorum Traguriensium iz XIV. st. Među našim najljepšim glagoljskim rukopisima pisanima uglatim glagoljskim ustavom sačuvano je i nekoliko misala: Vatikanski misal iz 1315., Misal kneza Novaka iz 1368., Hrvojev misal i Ročki misal s početka XV. st. Prva knjiga tiskana glagoljicom bio je Misal po zakonu Rimskoga dvora (1483); slijedila su izdanja 1494. u Senju, 1528. u Mlecima, 1531. u Rijeci.
