mineralne sirovine

mineralne sirovine, prirodne anorganske i org. tvari u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju koje služe kao sirovine za industr. preradbu u korisne proizvode ili za dobivanje energije (→ oplemenjivanje mineralnih sirovina). Može ih se svrstati u tri skupine: a) metalne rude; b) nemetalne mineralne sirovine koje se rabe u kem. industriji, metalurgiji (pri taljenju), agronomiji, proizvodnji vatrostalnih, staklarskih i keramičarskih proizvoda i građevnoga materijala i dr.; c) energetske mineralne sirovine (ugljen, nafta, prirodni plin, geotermalne vode, uljni škriljevci, uranijeve rude).

U svijetu se godišnje proizvede 160 do 180 Gt (mlrd. tona) različitih mineralnih sirovina. U posljednjem desetljeću XX. st. godišnje svj. potrebe za pojedinim mineralnim sirovinama iznosile su: ugljen 4800 do 5000 Mt, nafta 2800 do 3000 Mt, željezo 540 Mt, aluminij 19 do 20 Mt, mangan i bakar 9 do 10 Mt, cink 7 do 8 Mt, olovo 3 do 4 Mt, zlato > 2000 t. Proizvodnja nemetala i količinom i financijski nadmašuje proizvodnju metala.

U Hrvatskoj su evidencijom Ministarstva gospodarstva obuhvaćene 23 mineralne sirovine, a vrijednost je njihove proizvodnje 650 do 670 mil. USD, u čem je udjel nafte i plina oko 56%. Od metalnih su ruda zastupljene aluminijeve (boksit), bakrene, manganove, olovne, cinkove, srebronosne i željezne rude, zlato, živa i živine rude. Danas se od njih vadi jedino boksit, i to na području Istre za potrebe tvornice cementa u Koromačnu. Rezerve su procijenjene na više od 5 mil. tona. Ležišta boksita u okolici Obrovca i Drniša ugl. su iscrpljena, no najnovija istraživanja upućuju na mogućnost otkrivanja novih ležišta boksita na području planine Promine. Zanimljiva je i proizvodnja elementarne žive (godišnje oko 600 kg) u sklopu proizvodnje prirodnoga plina na plinsko-kondenzatnom polju Molve. Ostalih navedenih metalnih ruda više nema u količini i kakvoći koje bi mogle zadovoljiti današnje uvjete privređivanja.

Nemetalne mineralne sirovine zastupljene na području Hrvatske mogu se svrstati u dvije skupine: a) sirovine neograničenih geol. rezervi, koje mogu trajno zadovoljiti domaće potrebe; b) sirovine kojih je iskorištavanje ograničeno poznatim rezervama. U prvoj su skupini tehničko-građevni kamen, arhitektonsko-građevni kamen, dolomit, vapnenac, cementni lapor, ciglarska glina, građevni šljunak i pijesak, gips, morska voda (za dobivanje spojeva broma i joda) te natrijev klorid, a u drugoj barit, bentonitne gline, dijatomit, feldšpati, grafit, keramičke gline, kreda, kremeni pijesak i kvarciti, milovka, pirofilit, sumpor, škriljevci, tinjci, vulkanski tufovi i zeoliti.

Kamenolomi se rasprostiru diljem Hrvatske. U približno 150 kamenoloma tehničko-građevnoga kamena najviše se iskorištavaju karbonatne stijene (vapnenci i dolomit), ali i eruptivne i metamorfne stijene (dijabaz, granit, andezit, amfibolit). Najpoznatiji kamenolomi arhitektonsko-građevnoga kamena (vapnenci, breče, konglomerati) nalaze se na Braču te u okolici Pazina i Trogira. Ima ih i oko Sinja, Drniša, Stona, na Korčuli te u Lici. Lapor, kao osnovna sirovina za proizvodnju portland cementa, iskorištava se i industrijski prerađuje u Slavoniji (Našice), Istri (Pula, Koromačno) i Dalmaciji (okolica Splita). Najviše ležišta ciglarskih glina nalazi se u sjev. Hrvatskoj, gdje radi dvadesetak ciglana. Najveći proizvođači građevnoga šljunka i pijeska, njih oko 40, nalaze se duž Drave i Save. Ležišta gipsa nalaze se u Dalmaciji, Lici i u Samoborskom gorju; kraj Srba, Knina i Sinja utvrđene su znatne rezerve gipsa (kraj Sinja oko 40 mil. t), a vadi se kraj Knina i Sinja. Morska sol dobiva se na Pagu, kraj Stona i Nina. Dolomita pogodnih za industr. uporabu (vapno, staklo, metalurgija, farmacija) ima u Hrvatskome zagorju i u Dalmaciji, između Sinja i Muća, a kvalitetnoga vapnenca u gotovo svim dijelovima Hrvatske i rezerve su mu praktično neiscrpive. Rabi se za proizvodnju vapna u Siraču, Slavonskome Brodu, Raši, Ličkome Lešću i Drnišu.

Od nemetalnih mineralnih sirovina iz druge skupine u Hrvatskoj ima mnogo kremenoga pijeska i kvarcita, koji služe u proizvodnji stakla, keramike, građevnih materijala, u ljevarstvu i kem. industriji. Najveća ležišta (više mil. tona) nalaze se u okolici Lipika, Pakraca, Požege, Čazme, Jerovca, Pule te na području Banovine i Korduna. Najpoznatija ležišta keramičkih glina nalaze se u Hrvatskome zagorju, na Kordunu i Banovini, a bentonitnih glina u Hrvatskome zagorju te na obroncima Bilogore i Svilaje. Ležišta krede (kalcita) nalaze se u okolici Ličkoga Lešća, Pule, Siverića, Slavonskoga Broda, a u novije doba otkrivena su kraj Trogira (vrlo velike rezerve) te u blizini Novoga Marofa. Znatnih ležišta tufova potrebnih u proizvodnji portland cementa ima u Slavoniji, Hrvatskome zagorju i Dalmaciji, a rezerve im se mjere milijunima tona. Škriljevci (peliti) u okolici Sinja služe u ciglarskoj industriji, rezerve su im vrlo velike. Ostale navedene nemetalne mineralne sirovine danas se u Hrvatskoj ne iskorištavaju.

Od energetskih se mineralnih sirovina u Hrvatskoj iskorištavaju nafta, prirodni plin i geotermalna voda. Rezerve nafte i prirodnoga plina utvrđene su na području Panonskoga bazena te na sjev. Jadranu (samo plin). Područje Dinarida slabo je istraženo. Do sada je otkriveno 457 mil. m³ tzv. uvjetne nafte (tj. nafte i plina, pri čem se 1000 m³ plina izjednačuje s 1 m³ nafte). Primijenjenom tehnologijom iskorištavanja ležišta postiže se iscrpak od približno 43% ili 198 mil. m³ ugljikovodika. Do sada je proizvedeno 160 mil. m³, pa za proizvodnju preostaje još oko 38 mil. m³ (11 mil. m³ nafte i 27 mlrd. m³ plina). Ležišta geotermalnih voda nalaze se u sjeverozap. dijelu Hrvatske i u ist. Slavoniji. Ukupni geotermalni energetski potencijal iznosi približno 800 MW_t (termalni) i 45 MW_e (električni). Rezerve ugljena, posebno lignita te uljnih škriljevaca velike su, no pri današnjim cijenama energije nije ih moguće rentabilno otkopavati.

Proizvodnja mineralnih sirovina u Hrvatskoj (1998–2002)