Miłosz [mi'łoš], Czesław, poljski književnik (Šeteniai, poljski Szetejnie, Litva, 30. VI. 1911 – Krakov, 14. VIII. 2004). Od 1918. živio u Vilniusu, gdje je studirao pravo. Osnivač je pjesničke skupine Żagary i pokretač istoimenoga časopisa (1930). Za boravaka u Parizu (1931., 1934–35) upoznao je dalekog rođaka, pjesnika O. V. de Lubicza Milosza, što je odsudno utjecalo na njegovu intelektualnu biografiju. Od 1937. boravio u Varšavi; tijekom II. svjetskoga rata aktivan u kulturnom životu poljskoga pokreta otpora. Od 1945. u Krakovu; poljski diplomat u New Yorku i Washingtonu, od 1949. u Parizu. Nakon što se 1951. odbio vratiti u Poljsku, predavao (od 1960) poljsku i slavenske književnosti u SAD-u na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju i na Harvardovu sveučilištu. Dobitnik je mnogih svjetskih književnih nagrada te Nobelove nagrade za književnost (1980). Od početka 1990-ih živio je naizmjence u Poljskoj i SAD-u. Od debitantske zbirke Poema o ukočenom vremenu (Poemat o czasie zastygłym, 1933) i zbirke Tri zime (Trzy zimy, 1936) njegovu su poeziju obilježili formalna uravnoteženost, čežnja za arkadijom i katastrofizam. Nakon potajice tiskanih zbirki Pjesme (Wiersze, 1940) i Svijet (naivne poeme) (Świat /poema naiwne/, 1943), objavio je zbirku Spas (Ocalenie, 1945), u kojoj je iznio viziju poezije-spasiteljice: obrana života pravo je i obveza umjetnosti. Poeme Moralni traktat (Traktat moralny, 1947) i Zdravica (Toast, 1949) znak su distanciranja od intelektualnog i moralnog obzora socijalističke Poljske. U emigraciji je napisao Zasužnjeni um (Zniewolony umysł, 1953), esejističku anatomiju staljinizma; o genezi suvremene Poljske govori roman Osvajanje vlasti (Zdobycie władzy, 1955); o suvremenom pjesništvu Pjesnički traktat (Traktat poetycki, 1955). Posvetivši se intelektualnoj i biografijskoj introspekciji objavio je roman U dolini rijeke Isse (Dolina Issy, 1955) te knjige eseja Rodbinska Europa (Rodzinna Europa, 1959), Čovjek među škorpionima (Człowiek wśród skorpionów, 1962), Snoviđenja nad zaljevom San Francisco (Widzenia nad zatoką San Francisco, 1969), Zemlja Ulro (Ziemia Ulro, 1977), Vrt znanosti (Ogród nauk, 1979), Metafizička stanka (Metafizyczna pauza, 1989), Godina lovca (Rok myśliwego, 1990), Psić krajputaš (Piesek przydrożny, 1997). Postupno se i njegova poezija sve više okreće metafizičkim pitanjima: Dnevno svjetlo (Światło dzienne, 1953), Kralj Popiel i druge pjesme (Król Popiel i inne wiersze, 1962), Začarani Gucio (Gucio zaczarowany, 1965), Gdje sunce izlazi i kuda zalazi (Gdzie wschodzi słońce i kędy zapada, 1974), Svjedočanstvo poezije (Świadectwo poezji, 1983), Udaljene okolice (Dalsze okolice, 1991). Moralist i humanist, klasicist odgojen na tradiciji europske mistike (E. Swedenborg, W. Blake, F. M. Dostojevski) te poljske (A. Mickiewicz) i engleske (T. S. Eliot) poezije, ironičan komentator kontroverznih fenomena suvremenosti, bio je jedan od vodećih autoriteta poljske i europske književnosti druge polovice XX. stoljeća. Autor je i kanonskoga priručnika Povijest poljske književnosti (The History of Polish Literature, 1969). Prevodio Eliota, J. Miltona, W. Shakespearea i W. B. Yeatsa te mnogobrojne biblijske spise.
