Mihanović, Antun, hrvatski pisac i političar (Zagreb, 10. VI. 1796 – Novi Dvori kraj Klanjca, 14. XI. 1861). Filozofiju i pravo studirao na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. Kao pravnik radio 1813. pri Banskome stolu u Zagrebu, 1815–21. bio je vojni sudac, pretežito u Italiji, potom upravni činovnik u Rijeci, a 1836–58. radio je u austrijskoj diplomatskoj službi (u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu, Bukureštu). Brošurom Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku, nastaloj prema raspravi Ogled o potrebi pisanja na vlastitom jeziku (Saggio sopra la necessità di scrivere nella propria lingua, 1750) talijanskoga književnika F. Algarottija, Mihanović je, dva desetljeća prije Lj. Gaja, najavio hrvatske preporodne težnje. God. 1818. u Veneciji je pronašao rukopis Gundulićeva Osmana pa je objavio proglas Znanostih i narodnoga jezika prijateljom o potrebi njegova izdavanja. Pisao je ljubavne i domoljubne pjesme, među njima i Horvatsku domovinu, tiskanu u Danici 1835., koja je poslije pod nazivom Lijepa naša postala hrvatskom himnom. U slavistici je poznat po otkriću spomenikâ rane slavenske pismenosti (Zografsko evanđelje, Mihanovićev odlomak apostola).
