Mendeljejev (Mendeleev) [m’ind’il’e'if], Dmitrij Ivanovič, ruski kemičar (Toboljsk, 8. II. 1834 – Sankt Peterburg, 2. II. 1907). Diplomirao je 1855. na Glavnom pedagoškom institutu u Sankt Peterburgu, zaposlio se na liceju u Odesi, da bi se nedugo zatim vratio u Sankt Peterburg i obranio magistarsku radnju. God. 1859–61. boravio je u inozemstvu, pretežito u Heidelbergu. Nakon povratka u Sankt Peterburg objavio je udžbenik Organska kemija (Organičeskaja himija, 1861), a u Bakuu proučavao dobivanje i preradbu nafte. Slijedila je profesura na Tehnološkom institutu (1864), pa doktorska disertacija (1865) i izbor za profesora tehnologije, a zatim (1867) za profesora opće kemije Sanktpeterburškoga sveučilišta. Sudjelovao je u osnivanju Ruskoga kemijskoga društva (1868) i objavio udžbenik Osnove kemije (Osnovi himii, I–II, 1869–71). Bavio se mnogim granama kemije i svojim je radovima mnogo pridonio razvoju ruske kemijske industrije i metalurgije. Istraživanjem fizikalnih svojstava plinova i kapljevina, neovisno o irskom kemičaru Thomasu Andrewsu (1813–85), došao je do pojma kritične temperature. Njegov je najveći doprinos vezan uz periodni sustav kemijskih elemenata. Iako su neki kemičari i prije uočili periodičnost svojstava kemijskih elemenata, Mendeljejev je prvi uvidio važnost tog otkrića (1869). Tada poznate elemente poredao je po rastućim relativnim atomskim masama i u tablici im dao mjesta koja im prirodno pripadaju na temelju periodičnosti njihovih svojstava. U konačnoj verziji periodnoga sustava (1871) ostavio je prazna mjesta za do tada nepoznate elemente, predvidjevši tako svojstva za tri poslije otkrivena elementa (skandij, galij i germanij). Njegova tablica periodnoga sustava elemenata postala je tako osnovicom za razumijevanje temeljnih zakonitosti kemijskih znanosti, građe elemenata i spojeva i njihovih reakcija. Od 1876. bio je dopisni član Ruske akademije znanosti, ali 1880. nije bio izabran za redovitog člana, jer se većina akademika nije slagala s njegovim kritikama stanja u ruskoj znanosti, školstvu i gospodarstvu. Zbog političkog neslaganja s tadašnjim režimom, napustio je 1890. katedru i 1893. prihvatio dužnost ravnatelja Središnjeg ureda za mjere i utege te u metrologiji ostao djelatan sve do smrti.
