međunarodni ugovori, najvažniji izvor međunar. prava; sporazumi sklopljeni između država ili drugih subjekata međunar. prava i uređeni međunar. pravom radi postizanja određenoga pravnog učinka. Mogu biti u pisanom ili nepisanom obliku, u jednoj ili više isprava i imati različite nazive (ugovor, konvencija, protokol, sporazum, pakt, povelja, memorandum i dr.). Većina pravila međunar. prava o međunar. ugovorima zaključenima između država u pisanom obliku kodificirana je Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. Međunarodne ugovore sklapaju u ime države njezini ovlašteni organi. Prema međunar. pravu, međunar. ugovore mogu sklapati bez posebne punomoći šef države ili vlade, ministar vanj. poslova te diplomatski zastupnik u odnosu na državu u kojoj je akreditiran. Ovisno o propisima samih međunar. ugovora ili ustavnim propisima pojedinih zemalja, međunarodni ugovori prihvaćaju se potpisom, prihvatom ili odobrenjem, pristupom ili ratifikacijom. Članice UN-a moraju svoje međunar. ugovore registrirati u Tajništvu UN-a, koje ih objavljuje. Po Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora između država i međunar. organizacija ili između međunar. organizacija iz 1986., svaka međunarodna (međuvladina) organizacija ima pravo zaključivanja međunar. ugovora; to pravo ne postoji ili je ograničeno jedino u pogledu onih organizacija za koje tako propisuju njihova vlastita ustavna pravila. Međunarodni ugovori koji su na snazi moraju se izvršavati u dobroj vjeri, što je izraz općega pravnog načela – sporazume treba poštovati (pacta sunt servanda). Od trenutka stupanja na snagu za neku državu, međunarodni ugovori vrijede na njezinu cijelome drž. području, osim ako ugovor ne određuje drugačije. Država se, u pravilu, ne može pozvati na svoje unutarnje pravo kao razlog neizvršenja ugovora kojega je stranka. Ustav RH određuje da su međunarodni ugovori oni koji su prihvaćeni, potvrđeni i objavljeni u skladu s Ustavom te oni koji su stupili na snagu po pravnoj snazi iznad zakona. Stranke mogu ugovoriti načine osiguranja izvršenja, npr. sudski postupak. Međunarodni ugovori mogu djelovati i izvan kruga svojih stranaka ako su stranke to namjeravale postići, a treća država na to pristane izrijekom ili konkludentnim činima (facta concludentia), ili ako se radi o međunar. ugovorima koji stvaraju tzv. objektivne režime (učinak erga omnes). Međunarodni ugovori mijenjaju se i prestaju prema vlastitim pravilima ili općem međunar. pravu. S prestankom međunar. ugovora, prestaje i obveza stranaka na izvršavanje. Međunarodni ugovori ne proizvode učinke ako su ništavi zbog suprotnosti s propisima kogentnoga prava ili ako su sklopljeni uz određene mane volje, tj. pod prijetnjom ili upotrebom sile, u zabludi ili pod prijevarom te uz korupciju pregovarača. Međunarodni ugovori ništavi su i onda ako je došlo do kršenja nekoga bitnog pravila unutarnjega prava o ovlasti za sklapanje ugovora. Međunarodni ugovori proizvode pune učinke tek nakon stupanja na snagu, no za određene kategorije međunar. subjekata ugovor ima učinke i prije stupanja na snagu. Subjekti koji su potpisali međunar. ugovor ili razmijenili isprave koje čine međunar. ugovor, a nisu se njime još obvezali, te oni koji su se njime obvezali, a on još nije stupio na snagu, moraju se suzdržati od čina koji bi priječili ostvarenje predmeta i svrhe međunar. ugovora; ta obveza u prvome slučaju prestaje jasnim očitovanjem namjere subjekta da neće postati strankom toga međunar. ugovora, a u drugom ako se stupanje međunar. ugovora na snagu neopravdano odgodi. Prilikom obvezivanja međunar. subjekt može staviti rezervu, kojom od pristanka izuzima neke odredbe međunar. ugovora ili im daje posebno tumačenje. Da bi rezerva imala učinak prema drugim strankama međunar. ugovora, one ju moraju prihvatiti; ne žele li to, mogu uložiti prigovor na rezervu, s time da pristanu da u ostalom dijelu međunar. ugovora budu vezani s državom koja je stavila rezervu, a mogu se zbog rezerve i usprotiviti stupanju međunar. ugovora na snagu s tom državom.
