Mazepa, Ivan, ukrajinski hetman (Mazepynci, 30. III. ili 8. IX. 1639 – Varnița kraj Bendera, Moldavija, 2. X. 1709). Potječe iz ukrajinsko-poljske plemićke obitelji Mazepa-Kołodyński s područja Kijevskoga vojvodstva. Školovao se u pravoslavnom kolegiju u Kijevu i u isusovačkom kolegiju u Varšavi. Došavši na poljski dvor, stekao je naklonost kralja Ivana Kazimira II. koji ga je poslao na usavršavanje u zemlje zapadne Europe (1656–59), a potom u misije u područja današnje Ukrajine, te u Rusiju i Osmansko Carstvo 1659–63. Od 1669. bio je u službi hetmana Kozaka sa zapadne obale Dnjepra (pod suverenitetom poljske krune) Petra Dorošenka, prvo kao zapovjednik tjelesne straže, potom generalni pisar. Dorošenko ga je 1674. poslao u diplomatsku misiju u Krimski Kanat te je na putu pao u zarobljeništvo Kozaka iz tzv. Hetmanata (autonomnoga kozačkog teritorija pod ruskim protektoratom na istočnoj obali Dnjepra), ali je odmah stupio u službu hetmana Ivana Samojloviča, često kao njegov izaslanik na ruskom dvoru, a od 1682. na dužnosti esaula (hetmanova pobočnika). Nakon što su Rusi 1687. svrgnuli Samojloviča, Mazepa je, uz rusko posredovanje, postao hetman, te je nastojao uspostaviti jaku autokratsku vlast, potičući ujedno razvoj rudarstva i trgovine, obrazovanja (kijevski je kolegij podigao na stupanj akademije) i osobito gradnju crkvi i samostana. Njegujući dobre odnose s ruskim carem Petrom I., složio se sa sudjelovanjem kozačkih snaga u ratu Rusije protiv Osmanskoga Carstva i Krimskoga Kanata 1795–96 (istaknuo se u osvajanju Azova) i u Sjevernome ratu koji je izbio 1700., za što je proglašen vitezom ruskog reda Andrije Prvopozvanoga (1700) i poljskog reda Bijeloga orla (1705) te knezom Svetoga Rimskog Carstva (1707). Nastojeći ujediniti sve ukrajinske zemlje pod svojom vlašću, iskoristio je protupoljski ustanak Kozaka sa zapadne obale Dnjepra pod vodstvom Semena Palija 1702–04. te je, sudjelujući u gušenju ustanka, zagospodario i znatnim dijelom tog područja. Našavši se u procjepu između Petrovog ograničavanja autonomije Hetmanata i nezadovoljstva Kozaka zbog gubitaka u ratu protiv Švedske, a u strahu da ga Rusija ne svrgne, prešao je potkraj 1708. na stranu švedskoga kralja Karla XII. i njegova štićenika, novoga poljskog kralja Stanisława Leszczyńskoga, dobivši obećanje da će Hetmanatu biti priznata nezavisnost. Tada ga je velik broj Kozaka napustio, a ruska je vojska spalila hetmansku prijestolnicu Baturyn. Sudjelovao je potom u bitki kraj Poltave 1709., u kojoj su Rusi porazili švedske snage te se s Karlom XII. sklonio na osmanski teritorij, gdje je i umro. U ruskoj historiografiji smatran je izdajnikom Rusije i pravoslavlja, dok je u ukrajinskim izvorima opisivan kao vješt diplomat u korist Hetmanata te, osobito nakon 1991., kao nacionalni junak. Pisao je pjesme, a njegov buran život nadahnuo je mnoge umjetnike, još od Voltairea, napose u epohi romantizma (slike Théodorea Géricaulta, Eugènea Delacroixa, Horacea Verneta, Théodorea Chassériaua, poezija Georgea Gordona Byrona, Aleksandra Sergejeviča Puškina, Victora Hugoa, Tarasa Ševčenka, drama Juliusza Słowackoga, simfonijska pjesma i glasovirska etida Franza Liszta, opera Petra Iljiča Čajkovskoga).
