Mauretanija (arapski: Al-Jumhūriyyah al-Islāmiyyah al-Mūrītāniyyah), država u sjeverozapadnoj Africi, na obali Atlantskoga oceana, između Zapadne Sahare na sjeverozapadu (duljina granice 1561 km), Alžira na sjeveroistoku (463 km), Malija na istoku i jugu (2237 km) te Senegala (813 km) na jugozapadu; obuhvaća 1 030 700 km².
Prirodna obilježja
Mauretanija leži na zapadu Sahare, koja se postupno spušta prema niskom, slabo razvedenom atlantskome primorju; duljina obale 754 km. U unutrašnjosti se nalazi do 500 m visok ravnjak Adrar. Velike površine Mauretanije zauzimaju pješčana i kamena pustinjska područja (Erg Iguidi, El Djouf, Ouarane) iznad kojih se uzdižu mnogobrojni osamljeni vrhovi (Kedijet ej Jill, 915 m; najviši vrh zemlje).
Klima je polupustinjska u primorju, pustinjska u unutrašnjosti. Srednja zimska (siječanj) temperatura od 22,1 do 28,6 °C, ljetna (srpanj) od 23,1 do 35,4 °C; u saharskome području velika dnevna kolebanja temperature. Godišnja količina oborina varira od 400 do 600 mm na jugu uz rijeku Senegal do manje od 3 mm na sjeveroistoku zemlje. Tijekom cijele godine sa sjevera puše suhi vjetar (harmatan) i uzrokuje pješčane oluje. Utjecaj Atlantskoga oceana ograničen je na uski priobalni pojas.
Senegal je jedina rijeka sa stalnim tokom (teče u graničnome području prema Senegalu). Oskudna kserofitna vegetacija (akacija, baobab, uljane palme) razvijena je samo u atlantskome primorju i uz rijeku Senegal.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2013. Mauretanija ima 3 537 368 st. ili 3,4 st./km². Velika su prostranstva Mauretanije gotovo potpuno nenaseljena (regija Tiris-Zemmour 0,2 st./km²) izuzev oaza gdje obitavaju nomadi. Veća je naseljenost samo u primorju i na jugu u dolini rijeke Senegala. Trećina ukupnog broja stanovnika zemlje živi na području glavnoga grada (distrikt Nouakchott 958,4 st/km²), u izbjegličkim naseljima (slamovi). Stanovnici su najvećim dijelom Mauri (70%; mješanci Berbera, Arapa i crnaca) te pripadnici različitih afričkih naroda (30%; Wolof, Soninke, Fulbe ili Fulani, Tukulor). Iako je ropstvo službeno ukinuto 1980., ono još uvijek postoji. Po vjeri su muslimani suniti (99,1%), pripadnici tradicionalnih vjerovanja (0,5%), kršćani (0,3%) i drugi (0,1%). Godišnji porast stanovništva iznosi 2,4% (2007–12), što odgovara visokoj stopi prirodnoga priraštaja stanovništva (2,38% ili 23,8‰, 2011), jer je iseljavanje neznatno. Natalitet (33,3‰, 2011) je visok (svjetski prosjek 19,2‰), a mortalitet (9,5‰, 2011) za afričke prilike razmjerno nizak (svjetski prosjek 8,2‰); smrtnost dojenčadi iznosi 75,6‰ (2011). Stanovništvo je Mauretanije vrlo mlado; u dobi do 14 godina je 44,2% st., od 15 do 64 godine 51,9% st., a u dobi 65 i više godina 3,9% st. (2013). Očekivano trajanje života jest 56,9 godina za muškarce i 60,3 godina za žene (2011). Ekonomski je aktivno 1 149 000 st. (2012). U poljoprivredi i ribarstvu zaposleno je 49,9% aktivnih stanovnika, a u industriji, građevinarstvu, rudarstvu i uslužnim djelatnostima 50,1% (2012). Sveučilište je u Nouakchottu (osnovano 1981); službeni je jezik arapski, a razgovorni su jezici francuski, volof, fulbe, soninke. Nepismeno je čak 41,4 % stanovništva starijega od 15 godina. Glavni je i najveći grad Nouakchott (958 399 st., 2013). Veća su gradska središta (2013): Nouadhibou (118 167 st.), Kiffa (60 005 st.), Rosso (51 026 st.), Kaédi (49 152 st.), Zouérate (44 649 st.), Boghé (42 759 st.), Bougadoum (40 341 st.) i Atar (25 190 st.); u gradovima živi 48,3% st. (2013).
Gospodarstvo
Zbog nerazvijenih tržišnih ustanova i nedovoljno obrazovane radne snage, Mauretanija je jedna od siromašnijih afričkih zemalja. God. 2003. vrijednost ostvarenoga BDP-a bila je 5 mlrd. USD, a BDP-a po stanovniku 1700 USD. U strukturi BDP-a udjel je uslužnoga sektora 45%, industrije 30%, a poljoprivrede 25%. Prema podatcima Svjetske banke (2003), siromašno je oko 50% stanovništva. Stopa je nezaposlenosti 22% (2003). Od prirodnih bogatstava znatna su ležišta željezne rude, zlata, dijamanata, fosfata, bakra i gipsa, uz bogat riblji fond. Glavninu poljoprivredne ponude čine datulje, proso, riža, kukuruz i agrumi, ovčje i goveđe meso te riba. U industrijskoj ponudi prevladava proizvodnja željeza, gipsa i zlata. Gotovo 40% izvoza odnosi se na željezo (ostatak su zlato, dijamanti i riba), a većinu uvoza čine industrijska oprema, naftni derivati, vozila i hrana. Prema udjelu u vanjskoj trgovini najznačajniji su partneri zemlje EU-a (75%), Kina (8%) i Japan (5%). Poč. 2004. vanjski je dug iznosio 2,5 mlrd. USD. Kao siromašna zemlja Mauretanija je stalni korisnik međunarodne pomoći, u godišnjim iznosima oko 230 mil. USD.
Promet
Prometni je sustav Mauretanije slabo razvijen, ograničen na priobalje i područje oko rijeke Senegala; u unutrašnjosti prometnica nema. Riječna se plovidba odvija od ušća Senegala, odnosno od luke Rosso do grada Kayesa u Maliju, a za sušna razdoblja do Boghéa. Željeznička pruga (728 km) najvećim dijelom služi za otpremu željezne i bakrene rude od rudnika na sjeverozapadu do luka Nouadhiboua i Point-Centrala; izvozu služi i luka Nouakchotta. Cestovna je mreža duga 10 628 km, od čega je asfaltirano 30%. Glavne su ceste Nouakchott–Néma i Nouadhibou–Nouakchott–Rosso–Dakar (Senegal). Međunarodne zračne luke: Nouakchott i Nouadhibou.
Novac
Novčana je jedinica uguija (ouguiya; UM, MRO); 1 uguija = 5 homa (khoum).
Povijest
U antici je Mauretanija (lat. Mauritania, Mauretania, grč. Mαυριτανία) bila područje u sjeverozapadnoj Africi koje je obuhvaćalo područje današnjega Maroka i dijela Alžira; nazvano je po Maurima, jednom od berberskih plemena. Prvi ju spominje Salustije u djelu Rat s Jugurtom. Dok je Rim ratovao protiv Jugurte (111. do 106. pr. Kr.), Mauretanijom je vladao Bokho I., koji je nakon Jugurtina poraza proširio svoje kraljevstvo na račun Numidije. U Cezarovo doba postojala su dva mauretanska vladara: Bokho II. i Bogud, koji su ratovali na njegovoj strani protiv numidijskog kralja Jube I. Oktavijan August dao je 25. pr. Kr. oba mauretanska kraljevstva Jubi II., koji je vladao pod pokroviteljstvom Rima. Za cara Klaudija Mauretanija je bila pretvorena u dvije rimske provincije: Mauretania Caesariensis i Mauretania Tingitana. Protiv buntovnih plemena u unutrašnjosti rimski su carevi (Domicijan, Hadrijan, Marko Aurelije, Maksimijan, Valentinijan) morali organizirati brojne vojne pohode. Dioklecijan je izvršio novu administrativnu podjelu Mauretanije: Mauretania Sitifensis i Mauretania Tingitana, koja je ušla u sastav španjolske dijeceze. U V. st. osvojili su ju Vandali, zatim (VI. st.) Bizant, a u VIII. st. njome su zavladali Arapi (→ maroko). U IX. i X. st. jugoistočni i sr. dijelovi zemlje bili su pod vlašću Gane, u XI. i XII. st. pod berberskim Almoravidima (koji su proširili islam), a u XIII. i XIV. st. pod vlašću države Mali. Arapskim provalama u XV. st. započela je asimilacija Berbera, pa je većina kneževina od XV. do XIX. st. priznavala vrhovništvo marokanskih vladara. U primorju su se pojavljivali od XV. st. Portugalci, potom Nizozemci i Englezi, ali uspio je jedino francuski prodor u XIX. st., koji je završio 1912., sporazumom sa Španjolskom (1901–04) i Njemačkom (1911). Od 1920. Mauretanija je bila francuska kolonija, upravno podređena Francuskoj Zapadnoj Africi, a od 1946. bila je francuski prekomorski teritorij. Neovisnosti je težila Progresistička unija Mauretanije (osnovana 1947), koju je predvodio M. O. Daddah. God. 1956. ostvarena je autonomija, a nakon izbora 1957. vlast su preuzeli Daddahovi pristaše. U sastavu Francuske zajednice, 28. XI. 1958. bila je proglašena Islamska Republika Mauretanija kao autonomna država, a neovisnost je proglašena 28. XI. 1960 (mauretansku državnost osporavao je Maroko). Premijer M. O. Daddah postao je predsjednik (1961), osnovao je Stranku naroda Mauretanije (1961), 1965. uveo jednostranački režim. Tijekom 1960-ih stabilnost su narušavale povremena etnička i rasna nesnošljivost. God. 1975. Mauretanija je sa Španjolskom i Marokom dogovorila stvaranje prijelazne vlasti u Španjolskoj Sahari (od 1976. Zapadna Sahara), a potom je zaposjela njezino južno područje i sukobila se sa zapadnosaharskim gerilcima (pripadnicima Narodnoga pokreta za oslobođenje Saguia el Hamra y Río de Oro – POLISARIO; 1976. proglasili su neovisnost Zapadne Sahare kao Saharske Arapske Demokratske Republike). Tijekom 1976–77. borci pokreta POLISARIO povremeno su napadali Nouakchott. Državnim udarom 1978. bio je srušen Daddahov režim, a 1979. mauretanska se vojska povukla iz Zapadne Sahare (mirovni sporazum s pokretom POLISARIO bio je potpisan 8. VIII. 1979). Nakon razdoblja političke nestabilnosti s čestim smjenama vlasti (od 1979), državnim udarom 1984. vladavinu je uspostavio pukovnik Maaouya Ould Sid’Ahmed Taya. Priznavši Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku (1984), Mauretanija je pogoršala odnose s Marokom. God. 1986. došlo je do crnačkih prosvjeda i rasnih sukoba (crnački otpori diskriminaciji, arabizaciji i jačanju prevlasti arapskoga stanovništva). Nestabilnost je izazivalo i održavanje ropstva (službeno ukinutoga 1980). Početkom 1990-ih došlo je do ograničene demokratizacije; Ould Taya bio je 1992., 1997. i 2003. izabran za predsjednika (2005. srušen je državnim udarom). Pogranični sukob sa Senegalom izbio je 2000., a 2003. izbile su unutrašnje borbe s pojedinim islamističkim skupinama, pa je pokušan državni udar. General Mohamed Ould Abdelaziz vodio je puč u kolovozu 2008; u srpnju 2009. izabran je za predsjednika. Godine 2011. povremeno je bilo proturežimskih prosvjeda. Zbog sukoba u sjevernom Maliju više od 100 000 izbjeglica (uglavnom Tuarega) sklonilo se u Mauretaniju (2012).
Politički sustav
Prema Ustavu od 12. VII. 1991. Mauretanija je republika, država koja ima predsjednički sustav. Na čelu je države predsjednik republike s vrlo širokim ovlastima, biraju ga građani izravno na općim i tajnim izborima na razdoblje od 6 godina. Vlada ima zakonodavnu vlast. Parlament čine dva doma: Nacionalna skupština i Senat. Nacionalna skupština ima 81 zastupnika, koje građani biraju izravno, mandat je zastupnika 5 godina. Senat ima 56 senatora, koje biraju regije na razdoblje od 6 god. (svake druge godine bira se trećina senatora). Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud i Apelacijski sud. Država je administrativno podijeljena na 12 regija. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 28. studenoga (1960).
Političke stranke
Demokratska i socijalna republikanska stranka (Parti républicain démocratique et social – akronim PRDS), osnovana 1992., stranka je lijevoga centra. Na vlasti je od osnutka do državnog udara 2005., kada je vlast preuzelo Vojno vijeće za pravdu i demokraciju.
