Maupassant [mopasᾶ'], Guy de, francuski novelist i romanopisac (dvorac Miromesnil, Tourville-sur-Arques, Seine Maritime, 5. VIII. 1850 – Pariz, 6. VII. 1893). Potomak starih plemićkih obitelji iz Normandije. Studirao pravo, sudjelovao u Francusko-pruskome ratu 1870., potom radio kao vladin činovnik. Književni štićenik G. Flauberta, koji ga je upoznao s É. Zolom, I. Turgenjevom i H. Jamesom, pozornost je privukao novelom Dunda (Boule de suif), objavljenom u skupnoj zbirci mladih naturalista okupljenih oko Zole Médanske večeri (Les Soirées de Médan, 1880). Tim je djelom, o prostitutki koja se za dobrobit nezahvalne zajednice podaje pruskomu časniku, potpuno uspostavio i vrhunski uobličio svoj stil i svjetonazor: skladnu kompoziciju, realistički pročišćen izraz, sažeto i jetko oslikavanje građanskog licemjerja, psihološku slojevitost, naturalističku težnju za potpunim ogoljenjem zbilje te temeljni i sveobuhvatni pesimizam. Okrenuvši se pisanju, osim književnih kritika i društvenih komentara u listovima Le Gaulois i Gil Blas Maupassant je do 1890., kada je zbog psihičke bolesti prestao pisati, objavio i oko 300 novela te šest romana. Novele mu se tematski mogu razdijeliti na one s radnjom za Francusko-pruskoga rata, one o normandijskoj seoskoj sredini te one o pariškoj malograđanskoj sredini, ali i o kazalištima, kavanama i bordelima – sve skupljene u zbirkama Kuća Tellier (La Maison Tellier, 1881), Gospođica Fifi (Mademoiselle Fifi, 1883), Lovačke priče (Contes de la bécasse, 1883), Mjesečev sjaj (Clair de lune, 1884), Sestre Rondoli (Les Sœurs Rondoli, 1884), Yvette (1884), te na fantastične novele s motivima tjeskobe, opsjednutosti smrću, jeze i delirija, npr. u zbirkama Le Horla (1887) i Uzaludna ljepota (L’Inutile Beauté, 1890). Njegov prvi roman Jedan život (Une vie, 1883), o sudbini jedne žene, još je u znaku psihološkog naturalizma dok su Bel-Ami (1885), o ciničnom i oportunističkom novinaru, i Pierre i Jean (Pierre et Jean, 1889), o odnosu dvojice polubraće, izrazitiji primjeri tzv. romana krize. Najistaknutiji francuski novelist uopće, autor je slojevita opusa u kojem je naturalistička zapažanja i realistički izraz ublažavao izostankom teze i nadograđivao impresionističkim nijansama, osjećajem za dramatiku anegdote, ironijom i satirom te, u potonjem razdoblju stvaralaštva, nihilističkim tonovima i otklonom od nastojanja za književnim prenošenjem zbilje u korist oslikavanja psihičkih proturječjâ. Time je uspostavio sponu prema egzistencijalističkim težnjama u francuskoj prozi XX. st. Ostali romani: Mont-Oriol (1887), Jak kao smrt (Fort comme la mort, 1889), Naše srce (Notre cœur, 1890). – Počevši od 1885 (Majstor Belhome i njegova buha i druge pripovijesti) na hrvatski su prevedena sva njegova najznačajnija djela.
