Matavulj, Simo, srpski književnik (Šibenik, 12. IX. 1852 – Beograd, 4. III. 1908). Napustivši manastir u Krupi, gdje se spremao za redovnika, završio je učiteljsku školu u Zadru (1871). Službovao kao učitelj u dalmatinskim selima, potom bio nastavnik talijanskoga jezika pomorske škole u Herceg Novom (1874–81). Zbog sudjelovanja u Bokeljskom ustanku (1881), prešao u Crnu Goru; predavao francuski jezik u gimnaziji i bio učitelj kneževih sinova. Nakon 1889. živio u Srbiji. Pripovjedač, romanopisac i dramatičar, pripada naraštaju srpskih realista. Pod utjecajem S. M. Ljubiše, potom talijanskih, francuskih i ruskih književnika pisao je romantične pripovijetke iz crnogorskoga života (Iz Crne Gore i Primorja, I–II, 1888–89; Iz raznijeh krajeva, 1893; Car Duklijan, 1906) te roman Uskok (1892). Umijeće pripovijedanja i smisao za uočavanje karakterističnih crta društvene sredine izrazio je u zbirkama pripovijedaka zavičajne tematike (Iz primorskog života, 1890; Sa Jadrana, 1891; S mora i planine, 1901; Pošljednji vitezovi, 1903), putopisima (Po Levantu; Boka i Bokelji, 1893) i autobiografiji Bilješke jednog pisca (posmrtno, 1923). U romanu Bakonja fra Brne (1892) spretno i na humorističan način opisao je život redovnika u franjevačkom samostanu u Dalmatinskoj zagori. Umjetničku vrijednost imaju i Beogradske priče (1902) i drame Zavjet i Na slavi (izvedene 1896. i 1904).
