maska (njem. Maske < franc. masque, prema tal. maschera, gornjotal. mascara < kasnolat. i srednjovj. lat. masca: vještica; možda prema arap. mashara: izrugivanje).
1. Obrazina, krinka, krabulja, prekrivalo za lice izrađeno od kartona, kože, krzna, drva, različitih vrsta tkanina i dr. materijala. Termin maska može se odnositi i na cijeli maskirani lik (uključujući šminku, frizuru, kostim) pa i na složene likove u kojima sudjeluje više ljudi (maske zmajeva, četveronožaca i sl.). Nošenjem maske privremeno se prikriva i mijenja ne samo lice već i cijelo tijelo. Maskom se može izazvati zastrašivanje, strahopoštovanje, smijeh, a vjerovalo se da može služiti i višim silama ili zaštićivati od njih. Podrijetlo maske obično se veže uz prvotne predodžbe o višim silama, animizam i totemizam. U pradavnim kultovima lovačkih kultura čovjek je nakon smrti postajao vlastiti totem, a životinjska maska predstavljala je pretke. Najstarije maske imale su oblik životinjske glave (prapovijesni špiljski crteži u Francuskoj), a pretpostavlja se da su vjerojatno imale praktičnu svrhu primamljivanja divljači u lovu, kao što je i danas slučaj s lovačkim maskama nekih plemena u Africi, Aziji, Oceaniji, Srednjoj i Južnoj Americi. Neke su maske služile zastrašivanju neprijatelja i izazivanju borbenog uzbuđenja među ratnicima.
Posmrtne maske izrađivale su se s namjerom da se sačuva lik deificiranoga pretka. Poznate su u Egiptu, Asiriji, a od VII. st. pr. Kr. u Etruriji; te maske s crtama pokojnikova lica bile su od brončanoga lima. Zlatna maska pronađena u Mikeni pripada egejskoj kulturi (oko 1500. pr. Kr.), a zlatne maske iz Trebeništa u Makedoniji datirane su u VI. st. pr. Kr. U Kartagi su se izrađivale od keramike, a u Peruu od srebra. Danas se od značajnih pokojnika uzimaju odljevci lica u gipsu.
Kao ostatak pradavnih običaja sačuvana je upotreba maske u različitim europskim pučkim običajima (Božić, poklade). Od srednjega vijeka (npr. u Veneciji od XIII. st.) poznate su maske karnevalskih ophoda, kada se lice prikriva krinkom od platna, svile ili baršuna; takva se krinka održala do danas na tzv. maskiranim ili krabuljnim plesovima. U hrvatskim pučkim običajima prekrivalo za lice ili glavu sastavnica je cijeloga prerušenog lika u karnevalskom ophodu (→ poklade). Katkad se u istoj prilici i kao samostalni rekvizit nošen u ruci (npr. u obliku drvene životinjske glave na štapu), na prstima (u obliku krpenih lutkica) ili pričvršćen uz trup (u obliku krpeno-slamnatoga lutka: baba nosi deda). Maske su bile proizvod kućne radinosti, bile su izrađivane od priručnih materijala, a oblikovane antropomorfno ili zoomorfno. Kao ljudske obrazine bile su izrađene od rezbarena drva, grotesknih crta, s plastičnim izbočinama ili šareno obojene, iskešenih zuba, s nalijepljenom bradom i brkovima od kudjelje, katkad sa životinjskim rogovima na čelu te krznom na zatiljku (bušalo u Baranji, larfa u Međimurju i drugdje). Mogle su biti od obojenih zečjih kožica ili od ražine kože (Brač), od drvene kore (Konavle), od izdubene tikve s izrezima za oči, nos i usta, od domaće tkanine s izrezima te obojenim nosom i obrvama, od janjećega krzna u obliku visoka tuljca s izrezom pred licem (oglavina, mirta u Sinjskoj krajini), od papira i kartona te od plastificiranog materijala u novije doba. Životinjske su maske najčešće predstavljale medvjeda, vuka, konja, devu, ovna. Vrlo su izražajne maske od drva s pomičnom donjom čeljusti (Međimurje, Zagorje i dr.) ili od krzna, posebice u istarskih zvončara te nekad u dubrovačkoj okolici (turica, čoroje). Osim pokladnih, upotrebljavale su se i jednokratne maske ispletene u obliku koša od zelenih grančica, vezane uz proljetne ophode za poticanje rasta vegetacije (zeleni Juraj) i uz ljetne ophode za magijsko izazivanje kiše (→ dodole), dok se u obliku životinjskih maski mačka i jarca pojavljuju u zimskom ophodu (čarojica), također vegetacijskom ritualu za plodnost.
2. U kazalištu se maska rabila već u starogrčkom razdoblju, u ritualima vezanima uz kult božica Artemide i Demetre, no poglavito boga Dioniza, a iz tih se rituala prosopon (maska, lice) prenio i na antičku tragičku i komičku pozornicu V. st. pr. Kr., gdje je bio neizostavnom sastavnicom glumčeva nastupa, bilo da je on bio dio kora ili jedan od agonista. Na temelju škrtih opisa i drugih materijalnih nalaza procjenjuje se kako je maska bila izrađena od kože ili drva, jarkih boja, navlačila se preko glave te je jasno obilježivala žanrovsku, spolnu, naraštajnu i društvenostatusnu pripadnost lika. Tako je malen broj glumaca mogao glumiti veći broj uloga uz brze izmjene scenske pojave. Nasuprot religijskoj uporabi maske, okrenutoj komunikaciji s onostranošću ili impersonaciji duhova predaka, maska je pridonosila uvjerljivosti, funkcionalnosti i značenju pojedinih karaktera u sferi dramske fikcije, njezina zapleta i specifičnih, umjetničkih ishoda. Tipiziranih odlika, zajedno s kodificiranim kostimom, kretanjem i držanjem tijela glumaca, u toj svojoj funkciji maske su bitan element estetske distancije u svim kazališnim kulturama, od europskih sustavno u commediji dell’arte, gdje su maske kožne i prekrivaju samo dio lica – čelo, oči i nos. U srodne svrhe, ali uza strože kodificirane simboličke konotacije, indijsko, kinesko i japansko tradicionalno kazalište pretežito rabi šminku, uz iznimku kazališta nō, gdje se drvenom maskom naznačuje ženska uloga, koju tradicionalno izvode muškarci. U Hrvatskoj se danas maskom, u obuhvatnom smislu (šminka ili maska od drva, tikve, tkanine, papira, kovine, pruća i dr., ali i frizura, kostim, rekviziti, gesta, kretanje), redovito služe tek izvođači folklornoga kazališta, osobito tijekom poklada, u kojima, posebice u gradskim sredinama, maska također postupno gubi magijsku funkciju, ističući zamjenu identiteta te svoju društvenokritičku ili zabavnu dimenziju.
3. Kao dekorativni element u likovnim umjetnostima bila je poznata već u antici. U grčkoj umjetnosti gorgoneion (odrubljena glava gorgone) postavljala se kao zaštita od uroka na štitove i arhitrave, te oslikavala na vazama. Pojavljivala se u srednjovjekovnom minijaturnome slikarstvu i plastici (ukras na kapitelu, impostu, konzoli i zaglavnome kamenu). U doba gotike bila je obično obrubljena lišćem. Renesansa je uvela, po antičkom uzoru, faunsku masku i maskeron, koji je bio osobito čest u baroknoj dekoraciji. Maske afričkih plemena, dijelom i Oceanije, naglašeno groteskne, utjecale su poč. XX. st. na neke europske slikare i kipare (P. Picasso, E. Nolde). Kod hrvatskih se umjetnika motiv maske pojavljivao u djelima I. Generalića i I. Lovrenčića.
4. U vojništvu, industriji, rudarstvu, športu → zaštitna maska
5. U industrijskom oblikovanju i strojarstvu, pokrovni dio nekog vozila, stroja, uređaja, elementa i sl. koji služi za ukras (ukrasna maska), postizanje aerodinamičnih svojstava, zaštitu pri rukovanju i sl.
6. U tiskarstvu, fotografiji i računalnoj obradbi slika, zaštitni pokrov određena oblika kojim se štiti dio tiskovne forme, fotografije ili drugoga grafičkog predloška od neželjena osvjetljavanja ili primjene nekog fotografskog ili računalnog efekta.
7. U medicini, naprava koja se bolesniku stavlja preko usta i nosa, a služi za dovod i odvod plinova i zraka. Sastavni je dio aparata za opću anesteziju (narkozu) i za umjetno disanje. Također, prilagođeni komad tkanine ili sintetičnoga materijala, pričvršćen preko nosa i usta, što ga medicinsko osoblje rabi pri radu s bolesnicima (kirurzi pri operaciji, medicinske sestre pri njezi bolesnika itd.) radi sprječavanja mogućega prijenosa infekcije.
8. Kozmetičko sredstvo za njegu kože lica; gusta smjesa parafinskih ugljikovodika, biljnih ulja, lanolina i eucerina s različitim biljnim dodatcima za prehranu kože kojom se premazuje lice radi stezanja pora, izglađivanja kože i uklanjanja nabora na licu kao i radi uklanjanja sunčanih pjega.
