Martinović, Ignjat, ugarski znanstvenik i revolucionar (Pešta, 20. VII. 1755 – Pešta, 20. V. 1795). Martinovićeva se obitelj u XVII. st. iz Srbije doselila u Ugarsku. Bio je franjevac (1773–81), a nakon izlaska iz Reda svjetovni svećenik. Profesor filozofije i matematike u franjevačkom samostanu u Budimu, profesor prirodnih znanosti na Sveučilištu u Lavovu (1783–91) te prvi dekan tamošnjega Filozofskoga fakulteta. Iz Lavova otišao u Beč, gdje je postao savjetnikom hrvatsko-ugarskog kralja i rimsko-njemačkog cara Leopolda II. Nakon Leopoldove smrti pokušavao je, u duhu ideja Francuske revolucije, utjecati na novoga kralja i cara Franju I. (II.) (tražio je reformu ustava, zalagao se za dvodomni sustav, uklanjanje klera iz svih svjetovnih službi, izjednačavanje prava svih ljudi bez obzira na vjeru, nacionalnost i društveni status i dr.), no kada je ovaj, zastrašen Francuskom revolucijom, počeo voditi reakcionarnu politiku, Martinović je organizirao dva tajna »jakobinska« politička društva u Beču. Uhvaćen 1794. pod optužbom da je namjeravao dignuti ugarsko-hrvatski demokratsku revoluciju (Zavjera ugarsko-hrvatskih jakobinaca), bio je 1795. osuđen na smrt i smaknut na Krvavoj poljani kraj Pešte.
