Mahābhārata [maha:bʰa:'rata] (sanskrt: Velika pjesma o plemenu Bhārata), staroindijski ep, jedan od uporišnih tekstova indijske civilizacije i kulture. Pripisuje se mitskomu mudracu Vyāsi, a svoj je konačan oblik (80 000 uglavnom šesnaesteračkih dvostihova u 18 knjiga) dobivao između IV. st. pr. Kr. i IV. st. U jezgri je epa bitka što ju na polju Kurukšetri vode pripadnici suprotstavljenih plemena, Kaurave i Pāṇḍave. Uz opis same bitke, ep sadrži mnogobrojne mitove, priče i predaje, opise krajeva sjeverne Indije te filozofsko-teološke rasprave od kojih je najpoznatija Bhagavadgītā (sanskrt: Pjesma uzvišenoga), spjevana u 700 stihova u VI. knjizi epa. U njoj ratnik Arjuna iz plemena Paṇḍava, zdvojan i malodušan uoči bitke sa svojim rođacima iz roda Kaurava, prima utjehu, duhovnu pouku i upute od svojega kočijaša i prijatelja Kṛšṇe koji mu se otkriva kao sam bog Višṇu i pokazuje mu spasenje u predanoj, pobožnoj ljubavi, bhakti. Bhagavadgītā je postala glavno filozofsko-didaktičko djelo hinduizma, a Mahābhārata je u cjelini jedno od najopsežnijih djela svjetske književnosti.
