Lužički Srbi (lužički Serbja, Serby, njemački Sorben, također Wenden), slavenski narod u Gornjoj i Donjoj Lužici (u njemačkim pokrajinama Saskoj i Brandenburgu); oko 60 000 pripadnika, koji govore lužičkim jezicima. Potomci su slavenskog stanovništva koje je u VI. st. naselilo veliko područje između Saale, Rudne gore (Erzgebirge), Odre, Bóbra, Kwise, Frankfurta na Odri, Jüterboga i Zerbsta. Središta su im Bautzen (Budišyn) u Gornjoj Lužici i Cottbus (Chozebuz) u Donjoj Lužici. Po vjeri su uglavnom protestanti, iako u Gornjoj Lužici ima i katolika. Franački kroničar Fredegar prvi je 631. spomenuo plemenski savez Surba, po kojem se nazivaju današnji Lužički Srbi. Neka od ostalih slavenskih plemena na tome području bili su Milčani i Lužičani. Masovnim naseljavanjem njemačkih seljaka od XII. st. došlo je do postupne asimilacije Slavena, poticane upravnim mjerama, posebice na području zapadne Labe. Do 1500. njihovo se govorno područje smanjilo uglavnom na današnje razmjere. Potkraj XVIII. i u XIX. st. razvio se nacionalni pokret, koji je doveo do osnutka kulturnih udruga (1847. osnovana je Maćica Serbska), razvoja tiska i književnosti na vlastitom jeziku te očuvanja tradicijske kulture. Folklornu baštinu njeguju zborovi, amaterske glumačke skupine, udruge za nošnje te, posebice, Lužičkosrpski nacionalni ansambl.
Jezik
Dijalekti Lužičkih Srba svrstavaju se u poredbenoj slavistici u dva jezika-dijasistema, gornjolužički i donjolužički. Ta dva jezika tvore u zapadnoslavenskoj skupini treću podskupinu, koja ima prijelazan karakter između ostalih dviju zapadnoslavenskih podskupina, češko-slovačke i lehitske (poljski, kašupski i izumrli polapski jezik). Izgrađena su i dva standardna jezika, pri čem gornjolužički standardni jezik ima širu uporabu i veći broj korisnika. Na sve lužičke dijalekte i na oba standardna jezika jak je njemački utjecaj, osobito rječnički (gornjolužički štom od njemačkoga Stamm, donjolužički bom od njemačkoga Baum: drvo). Specifične su osobine u oba jezika djelomično čuvanje dvojine kao i imperfekta i aorista, ali u funkciji njemačkog preterita. Kao cjelina lužička je podskupina bliža lehitskoj, ali gornjolužički dijalekti imaju i mnogo čeških veza. To se osobito osjeća u gornjolužičkome standandardnom jeziku, npr. praslavenski *golva: glava dala je u češkom hlava, u gornjolužičkom hłowa, donjolužičkom i poljskom głowa. Između gornjolužičkog i donjolužičkog ima mnogo rječničkih razlika, ali glasovne su razlike uglavnom sustavne, npr. za riječi »noga, čisti, trava i dan« imamo u gornjolužičkom noha, čisty, trawa, dźeń, a u donjolužičkom noga, cysty, tšawa, źeń. Postoje ipak primjeri da se oba lužička jezika razlikuju od svih slavenskih. Tako riječi nastale od praslavenskog *ǫtroba u svim jezicima znače ili »utroba« ili konkretno »jetra«, ali gornjolužički wutroba i donjolužički hutšoba znače »srce«. Standardni jezici počeli su se formirati u XVI. st., oba pod češkim i poljskim utjecajem (češka slova č, š, ž, poljska ć, ś, ź, ł, w). Lužički su jezici izgubili mnogo terena zbog duge germanizacije, prvenstveno za carskoga i još više nacističkoga režima, ali nakon II. svjetskog rata lužički jezici uživaju relativnu slobodu. Osobito je važan gubitak istočne Donje Lužice: na njezinu je dijalektu tiskan prijevod Biblije još prije konačnoga formiranja donjolužičkoga jezičnog standarda.
Najstariji su veći tekstovi na lužičkim jezicima prijevodi Lutherova Katekizma; donjolužički prijevod potječe iz 1574., a gornjolužički iz 1597. U XVIII. i XIX. st. oba jezika razvila su i lijepu književnost, a narodni je pokret Lužičana osnažen osnivanjem kulturnih institucija poput Maćice Serbske (osnovana 1847). Danas donjolužičkim govori oko 15 000 ljudi u području njemačkoga grada Bautzena (lužički Budišyn), a gornjolužičkim oko 35 000 ljudi u području Cottbusa (Chozebuz). Govornici obaju jezika dvojezični su, te uz lužički govore i njemački. Oba su jezika zaštićena njemačkim zakonima, a postoje i mnoge institucije koje njeguju lužičke jezike, poput nakladne kuće Domowina iz Bautzena i Instituta za sorabistiku na Sveučilištu u Leipzigu.
Književnost
Prvi je pisani spomenik na lužičkosrpskom jeziku »Zakletva budišinskih Srba« iz druge polovice XV. st. Pod utjecajem reformacije javila se u XVI. st. na oba lužičkosrpska dijalekta književnost koja je do XIX. st. pretežito bila nabožna. Prvi je veći tekst donjolužički prijevod »Novoga zavjeta« Mikławša Jakubice (1548), a prve su tiskane knjige prijevodi Lutherova »Katekizma«: donjolužički prijevod Albina Mollera (1574) i gornjolužički Wenceslausa Warichiusa (1597). Gramatiku gornjolužičkoga jezika napisao je 1679. u Pragu isusovac Jakub Xaver Ticinus (»Principia linguae Vendicae«). U XVIII. i XIX. st. razvila se svjetovna književnost. Prvi časopis »Lužičkosrpski pripovjedač i glasonoša« (»Serbski powědar a kurjer«) pokrenuo je 1809. Jan Bohuchwal Dejka, a donosio je političke vijesti i budio nacionalnu svijest. Započelo je skupljanje narodnih pjesama, pripovijedaka i poslovica pa je 1841–43. objavljena do tada najopsežnija zbirka narodnih pjesama Jana Arnošta Smolera (1816–84). Utemeljitelji narodne književnosti u Gornjoj Lužici bili su pjesnik Handrij Zejler (1804–72) i prozaik Jan Radyserb-Wjela (1882–1907). Narodnu samosvijest i kulturni život poticali su potkraj XIX. st. predstavnici napredne inteligencije: filolozi Arnošt Muka (1854–1932) i Michał Hórnik (1833–94), pjesnik Jakub Bart-Ćišinski (1856–1909), feljtonist Mikławš Andricki (1871–1908) i dr. Značajnu ulogu u obrani nacionalnih i socijalnih prava Lužičkih Srba nakon I. svjetskog rata imali su publicist Jan Skala (1889–1945), pripovjedač Jakub Lorenc-Zalěski (1874–1939), pjesnik Józef Nowak (1895–1978) i dr. Među suvremenim pjesnicima ističu se Kito Lorenc (r. 1938), Jurij Koch (r. 1936) i dr. Prozu su objavljivali Měrćin Nowak-Njechorński (1900–90), Jurij Měrćink (1914–88), a drame Jurij Brězan (1916–2006), Marja Kubašec (1890–1976), Anton Nawka (1913–98) i dr. Na Karlovu sveučilištu u Pragu bio je već 1706. osnovan i Lužičkosrpski seminar.
