Luxemburg [lu'ksəmburk], Rosa, njemačka političarka (Zamość, Poljska, 5. III. 1871 – Berlin, 15. I. 1919). Vodila ljevicu u poljskome i njemačkom radničkom pokretu i bila njezin zagovornik u Drugoj internacionali, bila jedan od organizatora Komunističke partije Njemačke. Kao studentica Varšavskoga sveučilišta ušla je u ilegalnu poljsku grupu »Proletarijat«, a kada je ta organizacija 1888. razbijena, emigrirala u Zürich (1889), gdje je završila studij i doktorirala (1897). Zajedno s J. Marchlewskim izdavala je 1893. list Sprawa robotnicza i sa životnim suputnikom Leonom Jogichesom sudjelovala u osnivanju Socijaldemokratske stranke Poljske i Litve. Od 1899. živjela u Berlinu, angažirala se i u njemačkoj Socijaldemokratskoj stranci te surađivala u njezinu glasilu Neue Zeit. Postala vodeći teoretičar njezina lijevog krila. Među prvima ustala protiv Bernsteinovog revizionizma nizom članaka u Leipziger Volkszeitung. Godine 1905. ilegalno se prebacila u Varšavu kako bi osobno sudjelovala u tamošnjoj pobuni protiv ruskih vlasti. Nakon pobune bila je zatvorena, ali ubrzo puštena zbog narušena zdravlja. Sudjelovala na V. kongresu Ruske socijaldemokratske radničke partije (1907) u Londonu. Na njem je stala na stranu boljševika u pitanju uloge liberalnoga građanstva u ruskoj revoluciji. Iste godine postala je docent na Visokoj školi Socijaldemokratske stranke u Berlinu. Osudila je pristajanje Socijaldemokratske stranke uz rat. Zajedno s K. Liebknechtom, F. Mehringom, C. Zetkin i dr. osnovala je na početku I. svjetskog rata grupu Internacionala, koja se poslije nazivala Spartakusbund (Savez spartakovaca, 1916). Tijekom rata više puta uhićivana. Na slobodi konačno u doba revolucije u studenome 1918. Radila na organiziranju KP Njemačke i sastavila nacrt njezina programa, podnesen na Osnivačkome kongresu (30. XII. 1918 – 1. I. 1919). Sudjelovala u ustanku koji je podignuo Savez spartakovaca u Berlinu 5. I. 1919; nakon sloma strijeljana s K. Liebknechtom.
U radovima i djelovanju osuđivala je revizionizam, tvrdeći da je revolucija jedini način rušenja kapitalizma, osuđivala militarizam i kolonijalizam (premda je priznavala imperijalizam kao nužnu fazu zakonomjernoga društvenog razvoja), suprotstavila se i Lenjinovim idejama diktature proletarijata (protiv svih diktatorskih tendencija). Glavno djelo: Akumulacija kapitala (Die Akkumulation des Kapitals, 1912).
