Lukas, Filip, hrvatski geograf, povjesničar i kulturni djelatnik (Kaštel Stari, 29. IV. 1871 – Rim, 26. II. 1958). Studij bogoslovije završio je u Zadru 1896., a u Grazu i Beču studirao geografiju i povijest. Bio je nastavnik u gimnaziji i Nautičkoj školi u Dubrovniku (1901–07), gimnaziji u Sušaku (1907–11) i na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu (1911–18) te profesor ekonomske geografije i povijesti na zagrebačkoj Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (danas Ekonomski fakultet) 1920–45 (u dva navrata bio je rektor). Zaslužan je za utemeljenje ekonomske i političke geografije, antropogeografije te geopolitike kao zasebnih disciplina u Hrvatskoj, u mnogobrojnim člancima (ističe se Geografijska osnovica hrvatskog naroda u Zborniku Matice hrvatske, 1925) i knjigama Utjecaj prirodne okoline na stanovništvo Dalmacije (1906), Gospodarska geografija (1915; dopunjeno izdanje Ekonomska geografija, I–II, 1923–24), Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1922; izmijenjeno izdanje Geografija Kraljevine Jugoslavije, s Nikolom Peršićem, 1940), Britanski otoci (1935), Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske (s N. Peršićem, 1941) te kao urednik (s Peršićem) Minervina svjetskog atlasa (1938) i član uredništva Hrvatske enciklopedije (1941–45). Pisao je i o kulturno-povijesnim i političko-povijesnim temama, napose o određenjima naroda i nacije te nacionalnoj kulturi, povezujući geografiju i historiografiju (Problem hrvatske kulture, 1938; Hrvatski narod i hrvatska državna misao, 1944; Ličnosti, stvaranja, pokreti, 1945). Jedan od vodećih nacionalno angažiranih intelektualaca (u duhu pravaške ideologije) između svjetskih ratova, bio je predsjednik Matice hrvatske 1928–45. te je podupro uspostavu NDH (urednik enciklopedijskog zbornika Naša domovina, I–II, 1943), ali se i distancirao od ustaške politike. U svibnju 1945. je emigrirao te je najprije živio u Klagenfurtu, a od 1949. u Rimu.
