logos (grčki λόγος), um, riječ, Božja riječ, govor, smisao, načelo, princip, zakon, red. U Heraklita logos je imanentan svemu postojećemu, on je kozmički princip koji uvodi poredak i umnost u svijet, kao što čovjekov um uređuje čovjekovo djelovanje. Na temelju djelovanja logosa priroda je harmonija. U Platona i Aristotela funkciju logosa ima nous, u stoika logos je zakon svijeta, shvaćen kao božanstvo. Logos nam omogućuje da shvatimo principe i oblike, tj. on je aspekt našeg osobnoga rasuđivanja. Kršćanstvo logos shvaća kao Božji instrument u spasu svijeta, a u Ivanovu evanđelju logos je sin Božji, tj. druga osoba Trojstva. U novovjekovnoj filozofiji logos je stvaralački um, koji je u harmonijskom odnosu s ljudskim razumom (Th. More, Erazmo Roterdamski). U Hegelovu panlogizmu logos je sveobuhvatna kategorija pa je povijesno određenje zbilje, jer u sebi sadrži jedinstvenu dijalektičku prožetost duha i prirode, mišljenja i bića. Logos znači i um (Vernunft), a istodobno i govor (Sprache), jer je govor čista egzistencija duha. Ontička struktura kozmosa sadržana je u logosu, koji je vječna borba suprotnosti. Iz umnosti logosa slijedi svrhovitost i smisleni poredak stvari i događaja, on je emanacija vječnoga zakona (lat. lex aeterna: zakona razuma, kozmosa i moralnoga zakona) pa je osim nužnosti logos dobio i značenje svjetske umnosti. Logos je preživio u ideji prirodnih zakona ako se oni shvate kao samostalni voditelji prirodnoga tijeka događanja.
