liturgijsko ruho, u katolicizmu, ruho koje pripadnici klera odijevaju za liturgijskih obreda – vlastito pojedinim svetim redovima. Redovito je od skupocjenih tkanina, urešeno vezom, a katkad i slikama (reljefnim ili apliciranim) koje su se izvodile svilenim nitima na zlatom izvezenoj podlozi (najraskošniji primjerci iz renesanse i baroka). – Niži kler nosi preko crnoga talara bijelu roketu. Đakon nosi amikt, albu, manipul, štolu preko jednoga ramena i dalmatiku, a svećenik stavlja gotovo isto ruho, samo što štolu prebacuje preko obaju ramena, a umjesto dalmatike nosi misnicu (kazulu) i na glavi biret. Biskup nosi sve što i svećenik, s time što ispod kazule nosi tanke tunicele, na glavi mitru i u ruci štap (pastoral), križ na prsima (pektoral), liturgijske sandale i čarape, te pontifikalne rukavice s prstenom. Nadbiskup preko biskupskoga ruha nosi palij, papa umjesto mitre tijaru, a umjesto palija fanon. U pojedinim prigodama svećenik i viši pripadnici svećenstva nose velum i plašt (pluvijal). Donji dijelovi odjeće (amikt i alba) uvijek su bijele boje, dok boja ostalih dijelova ovisi o vremenu unutar liturgijske godine (slavlja blagdana tijekom godine). Liturgijske su boje: bijela (radost), crvena (mučeništvo), ljubičasta (pokora), zelena (nada), crna (žalost), zlatna (iznimna radost, svečanost) i ružičasta (ublažena pokora).
