liturgijski jezici, jezici koji se upotrebljavaju u kršćanskoj liturgiji. U početku su to bili aramejski i grčki, potom latinski, sirski, koptski, armenski, arapski, crkvenoslavenski i dr. Na Istoku je od najstarijega doba prevladavalo načelo upotrebe živoga pučkoga jezika u liturgiji. Tako se carigradska liturgija obavlja na mnogim jezicima: grčkom, armenskom, sirskom, arapskom, staroslavenskom, gruzijskom, u novije doba rumunjskom, a aleksandrijska na grčkom, koptskom, geezu i dr. To će načelo u svojem misionarskom djelovanju među slavenskim narodima primijeniti sv. Ćiril i Metod. Međutim, s razvojem živih narodnih jezika, tijekom stoljećâ, stari se jezik liturgijskih knjiga (npr. crkvenoslavenski) počeo znatno razlikovati od pučkoga jezika. U Katoličkoj crkvi stoljećima je liturgijski jezik bio latinski, izuzev hrvatske glagoljaše i od pol. XV. st. katoličke crkve istočnoga obreda (Grkokatolička crkva). U protestantskim crkvama i u Anglikanskoj crkvi od početka se upotrebljava narodni jezik. Kako i taj jezik s vremenom postaje arhaičan, tzv. liturgijski pokret u XX. st. nastoji ga osuvremeniti. U Katoličkoj crkvi, prema zaključcima II. vatikanskoga koncila, latinski jezik zamijenjen je živim narodnim jezicima u svim liturgijskim tekstovima. Težnje za uvođenjem suvremenoga narodnog jezika javljaju se i u istočnim kršćanskim crkvama (npr. u koptskoj monofizitskoj Crkvi).
