likovna umjetnost, narodna (također pučka, predajna, tradicijska umjetnost ili folklorni likovni izraz), izvorno stvaralaštvo seoskih ili malogradskih sredina. Smatra se oblikovnim izrazom zajednice nastalim na tradiciji umjetničkog naslijeđa, pri čem narodni stvaralac ponavlja oblike, eventualno mijenjajući pojedinosti, a pritom zadovoljava stvarne potrebe i estetska mjerila svoje sredine. Budući da u pojedinačnim očitovanjima ne odudara bitno od već prihvaćenih oblika, narodnu se likovnu umjetnost označavalo i kolektivnom umjetnošću, premda je u mnogočemu individualna jer pojedinac stvara i uvodi novotvorine, a kolektiv ih prihvaća (ili odbacuje) i ponavlja. U najširem smislu riječi, likovnu se narodnu umjetnost može smatrati i likovnom djelatnošću socijalno i obrazovno nižih društvenih slojeva kao što su seljaštvo, radništvo, mali gradski obrtnici i sl., dok se u užem smislu riječi pojam odnosi na umjetnost najbrojnijega društvenog sloja u prošlosti, na seljaštvo. U seljačkoj je kulturi likovnost izražena u svim sastavnicama života: u graditeljstvu, posebice drvenim zgradama, u odjeći i drugim tekstilnim predmetima, u nakitu, obradbi i ukrašavanju drva, oblikovanju kamena, u lončarstvu, kožarstvu, kožuharstvu, tikvičarstvu, predmetima što prate narodne običaje (obredna peciva, maske, uskršnja jaja) i pučku pobožnost (seoski kućni oltari, raspela i križevi na putovima, grobna plastika i sl.), te u izradbi dječjih igračaka.
Zbog različitih povijesnih okolnosti u pojedinim područjima te zbog regionalnih i mjesnih specifičnosti, likovni izraz hrvatske etnografske baštine vrlo je raznolik pa ga je teško obuhvatiti kao cjelinu. Ipak, raznovrsne materijale, tehnike izvedbe i mjesne posebnosti povezuje gotovo jedinstveno načelo ornamentalnoga oblikovanja. Prevladava plošno oblikovanje, dok je figuralno rjeđe, svedeno većinom na plitki reljef. Geometrijska ornamentika smatra se najstarijim slojem hrvatskih seljačkih tvorbi. To su motivi ravnih (paralelne crte, cikcak-motivi, rombovi) ili zakrivljenih linija (S-motivi, spirale u različitim kombinacijama, motiv rozete i kruga). Komponirani su u horizontalnome nizu ili unutar kružnoga polja, a najčešće krase preslice, vodire, lopare, pastirske čaše, lončarske proizvode i dr. Među figurativnim motivima brojniji su biljni. Cvjetovi i grančice zastupani su u svim hrvatskim područjima, ali su češći u sjevernoj Hrvatskoj, gdje se pojavljuju na odjeći, ručnicima, posoblju, čipkama, ali i na škrinjama, tikvicama, uskršnjim jajima te na pročeljima drvenih zgrada. Motiv srca i Kristov monogram IHS susreće se na pokućstvu, tekstilnim predmetima, keramici i nakitu, a pripisuje se utjecaju baroka. Zoomorfni su motivi rjeđi. Mogu biti izrazito geometrizirani, kao što su npr. nizovi ptica i sličnih životinja utkani u vuneno tkanje ili izvezeni na platnu tekstila iz Baranje, ili su pak u kombinaciji s biljnim ukrasima, poput arhaičnoga motiva »životnoga stabla« na muškom ogrtaču iz dalmatinskog zaobalja, sastavljena od grančica i ptica, ili rezbarena i oslikana na primorskim škrinjama. Životinjskim motivima (u obličju kozoroga, zmije ili konja) izvedenima u punoj plastici manirom naivnoga realizma, ukrašene su gusle kontinentalne Dalmacije. Ljudski je lik razmjerno noviji i nije osobito čest. Osim na vratovima gusala, susreće se katkad na preslicama, slavonskim šaranim tikvicama i vezenim svadbenim pokrivačima te na plastično oblikovanim predmetima vezanima uz pučku pobožnost. Figuralnoj plastici narodne likovne umjetnosti pripadaju i obredna peciva (božićni, uskršnji, svadbeni kolači), oblikovana ili ukrašena likovima od tijesta; pokladne maske, izrađene od drva s dodatcima od kudjelje, kože, tkanine i životinjskih rogova; raznolike dječje igračke.
Regionalni folklorni likovni izražaji očituju prožetost stare baštine odbljescima stilova »visoke« umjetnosti. Tako su u jadranskome području vidljivi sredozemni utjecaji gotičkih i renesansnih obilježja, uz neke barokne crte (u ženskoj nošnji, vezovima, čipkama, nakitu). U gorskoj Hrvatskoj prisutni su prapovijesni likovni elementi (u drvorezbarstvu, keramici, nakitu, dijelovima nošnje), a uz srednjovjekovne crte značajan je i tursko-orijentalni utjecaj (u nakitu, dijelovima nošnje, motivima veza). U sjeverozapadnoj i istočnoj Hrvatskoj najočuvanija je slavenska baština (tkalačke vještine, drvorezbarstvo, šaranje jaja, nošnje), koja se stopila s elementima prapovijesne i kasnorimske tradicije (keramika, vuneni ćilimi), a tijekom vremena obogatila se podunavsko-madžarskim i alpskim elementima (urešivanje kože, oslikano pokućstvo i sl.).
