Lidija (grčki Λυδία, Lydía, latinski Lydia), antička pokrajina i država u zapadnom dijelu Male Azije. Na sjeveru je graničila s Mizijom i Bitinijom, na istoku s Frigijom, na jugu s Karijom, a na zapadu ju je zatvaralo Egejsko more. Stanovnici Lidije bili su mješanci domorodačkih neindoeuropskih prastanovnika i indoeuropskih naseljenika. Glavni je grad bio Sard na rijeci Paktol, za koju se govorilo da je puna zlatnoga pijeska. Uz obalu Egejskoga mora bile su grčke (jonske) kolonije: Fokeja, Eritreja, Smirna, Kolofon, Efez. U unutrašnjosti su živjeli Lidijci, a njihova su značajnija naselja bila: Tijatira, Magnezija, Filadelfija. U gradovima su bili dobro razvijeni obrti (proizvodnja grimiznih tkanina i sagova, preradba ruda). U trgovini su Lidijci bili posrednici između Grčke i Male Azije. Početci povijesti Lidije obavijeni su mitom. Lidija se, po tradiciji, dugo vremena zvala Meonija (grčki Μαıονία, Maionía), po prvotnim stanovnicima Meoncima. Prve dvije dinastije lidijskih vladara, dinastija Atijada i dinastija Heraklida, pripadaju mitu, a treća je dinastija Mermnada bliža povijesnoj stvarnosti. Rodonačelnik joj je Gig (oko 680. do 652. pr. Kr.), koji je težio da Lidiju učini velikom pomorskom silom. Taj plan omela je provala Kimerijaca, koji su u VII. st. pr. Kr. zavladali Lidijom. Tek je kralju Alijatu uspjelo protjerati Kimerijce i pretvoriti Lidiju u moćnu i bogatu državu. Njegov sin Krez, poznat po svojem basnoslovnom bogatstvu, bio je posljednji lidijski kralj. Pobijedio ga je, zarobio i svrgnuo s prijestolja perzijski kralj Kir, što je bio kraj samostalne Lidije. Teritorij Lidije pripao je poslije Siriji, pa Pergamu, a na kraju je postao dijelom rimske provincije Azije.
Jezik. Lidijski je jezik anatolijske grane indoeuropske jezične porodice. Govorio se u I. tisućljeću pr. Kr. (potvrde VIII. do III. st. pr. Kr.) na sjeveroistoku Male Azije, gdje ga je postupno istiskivao grčki, koji je inače bio glavni jezik kulture u Lidijaca. Na lidijskom jeziku sačuvano je više od stotinu zavjetnih i nadgrobnih natpisa, koji većinom potječu iz IV. st. pr. Kr., a pronađeni su ponajviše u Sardu. Neki su među natpisima u stihu, no većinom su to kratki tekstovi koji sadrže ponajviše osobna imena. Lidijski se pisao posebnim alfabetom (26 slova), koji je bio blizak grčkom alfabetu.
