Libanije (grčki Λιβάνιος, Libánios), grčki retoričar (Antiohija, 314 – Antiohija, oko 393). Učitelj govorništva u Konstantinopolu (340–346) i Antiohiji (od 354. do smrti); jedan od najistaknutijih predstavnika poganske grčke književnosti u drugoj polovici IV. stoljeća. Učitelj Ivana Zlatoustoga, vrlo vjerojatno i sv. Bazilija i Grgura iz Nazijanza. U 64 očuvana govora prevladavaju gradske, odgojne i općekulturne teme; najčešći su adresati carevi ili visoki činovnici. Posebno mjesto zauzimaju posmrtni govor za cara Julijana Apostata (čiji je politički program Libanije svesrdno podržavao), pohvala rodne Antiohije i autobiografija sastavljena 374. Sačuvalo se i oko 1600 Libanijevih pisama (velike dokumentarne vrijednosti), 51 školska deklamacija i niz manjih retoričkih spisa udžbeničke namjene.
