lepra ili guba (Hansenova bolest) (grč. λέπρα: guba, od λεπρός: ljuskav), kronična zarazna bolest izazvana bacilom Mycobacterium leprae. Inkubacija traje 5 do 7 godina. Postupno nastaju oštećenja u različitim organima, napose na koži, perifernim živcima, gornjim dišnim putovima, očima i testisima; ona su rezultat imunološke reakcije i osobite sklonosti uzročnika prema perifernim živcima. Postoje dva glavna oblika bolesti. Tuberkuloidna lepra blaži je oblik, a očituje se pojedinačnim oštro ograničenim čvorovima u koži, dok je lepromatozna lepra teži oblik, s nizom simetrično po koži razasutih upalnih čvorova koji se često ognoje, a lice poprima karakterističan »lavlji izgled« (lat. facies leontina). Zbog upale živaca i poremećena osjeta česta su spontana osakaćenja (otpadanje prstiju). Ima i drugih manje tipičnih oblika. U liječenju se primjenjuju dapson, klofazimin i rifampin. Danas je prognoza lepre dobra i smrtnost od nje mala. U prošlosti je bila vrlo raširena i smatrana je jednom od najstrašnijih bolesti. Poznavali su ju stari Egipćani, pa se već u Ebersovu papirusu (oko 1550. pr. Kr.) opisuju njezina dva oblika (čvorasti i osakaćujući); Babilonci su uočili njezinu priljepčivost pa su provodili izolaciju gubavaca, a stari Židovi prvi su provodili svestrane profilaktične mjere, koje su temelj svih kasnijih postupaka sprječavanja lepre. Već su u Bibliji točno opisani simptomi lepre, po kojima su svećenici postavljali dijagnozu i izolirali bolesnike. U Europu je lepra doprla već u starome vijeku (grčki i rimski pisci nazivaju je elefantijazom), a usporedno s njome i spoznaje o njezinoj zaraznosti i potrebi izolacije bolesnika u posebne ustanove, leprozorije; prvi je bio osnovan u Armeniji već u III. st., a prvi europski u V. st. u Francuskoj. U doba križarskih ratova (XI–XIII. st.) lepra se proširila po cijeloj Europi, pa se spominje i u našim krajevima, osobito u dalmatinskim gradovima. Posvuda su se otvarali leprozoriji; prvi je u nas bio osnovan u Dubrovniku 1272., a poslije na Čiovu, u Zadru, Splitu i Zagrebu. U njima se nije provodilo liječenje, već su služili samo za izolaciju gubavaca. – Nakon prodora Osmanlija na Balkanski poluotok u Europi je ponovo počela epidemija lepre; ona je osobito harala u našoj blizini, pa je 1894. bio otvoren leprozorij u Sarajevu, a postojao je i na početku XX. st. kraj Metkovića. – God. 1871. Gerhard Henrik Armauer Hansen (1841–1912), ravnatelj leprozorija u norveškom Bergenu, otkrio je uzročnika lepre, a odsudan obrat za bolesnike nastao je za II. svjetskog rata i nakon njega uvođenjem sumpornih spojeva i antibiotika u liječenje te bolesti. Danas je lepra u Europi rijetka; više od 80% leproznih bolesnika nalazi se u Aziji (Indija, Kina, Indonezija), Brazilu i Nigeriji.
