leges barbarorum [le:'ge:s barbaro:'rum] (lat.), zakoni barbara, ranosrednjovj. pravni zbornici germanskih plemena, posebno onih koja su se naselila na području nekadašnjega Rimskoga Carstva. U leges barbarorum djelomice je sabrano, zapisano i proglašeno običajno pravo, kako bi se zaštitila njegova samosvojnost u okružju koje je slijedilo rim. pravne zasade. Zbirke leges barbarorum izrađivane su od druge pol. V. do IX. st.; premda su ih postupno potiskivali vladarski propisi, pojedine zbirke primjenjivale su se do XI. st. Većinom su ih po zapovijedi vladara sastavljali iskusni ljudi vični pravu, nakon čega bi ih odobrila nar. skupština; u mlađim zbirkama uključivalo se i novije zakonodavstvo. Leges barbarorum sastavljene su na vulgarnome latinskom s mnogo latiniziranih germ. riječi, a preuzimaju i neke stručne izraze iz rim. prava. Zbirke ne teže potpunomu reguliranju pravnih odnosa, već su odredbe sročene kazuistički i bave se ugl. onim pitanjima koja u praksi otvaraju dvojbe ili stvaraju teškoće; zbog toga one sadrže najvećim dijelom procesno pravo, kazneno pravo (pravila o kompenzaciji), te nasljedno pravo. Najpoznatije su zbirke Lex Salica (Salijski zakon), Lex Ripuaria, Lex Saxonum, Lex Burgundionum, Lex Baiuvariorum, Lex Alamannorum i Lex Visigothorum. Leges barbarorum primjenjivale su se isprva samo na Germane po načelu personalnoga važenja prava, dok je na istom području za Romane i nadalje vrijedilo rim. pravo prilagođeno ranosrednjovj. prilikama, zapisano u obliku tzv. leges Romanae barbarorum, od kojih su najpoznatije Lex Romana Visigothorum (→ alarik ii.) i Lex Romana Burgundionum; u završnoj fazi leges barbarorum počele su se primjenjivati na sve stanovništvo po terit. kriteriju.
