Laxness [la'ksnəs], Halldór Kiljan (pravo prezime Guðjónsson), islandski romanopisac i pjesnik (Reykjavík, 23. IV. 1902 – Reykjavík, 9. II. 1998). Odrastao je na seoskom imanju Laxness i već se od mladosti posvetio pjesništvu, na koje je velik utjecaj imala islandska pučka pripovjedačka tradicija. Nakon gimnazije u Reykjavíku krenuo je na putovanja: zaputio se u Kopenhagen (1919–20) te dalje poratnom Europom, gdje je (1923) u Luksemburgu, u samostanu Saint-Maurice u Clervauxu prešao na katoličanstvo, zatim je putovao Amerikom (1926–29) i Sovjetskim Savezom (1932–33). Laxness je najznačajniji suvremeni islandski književnik. U njegovim ranim djelima vidi se utjecaj K. Hamsuna, A. Strindberga i francuskih nadrealista, ali u prvom značajnom romanu, Veliki tkalac iz Kašmira (Vefarinn mikli frá Kasmír, 1927), on je našao svoj osebujan stil, koji nadilazi islandske književne konvencije. Roman odražava Laxnessovu vezanost uz katoličanstvo, ali se nakon puta u Ameriku i Sovjetski Savez u političkoj misli priklonio socijalizmu: izvor je životne istine narod i čovjek. Njegov osjećaj za posebnosti islandskog društva izražava se u nizu velikih romana kao što su Salka Valka (III, 1931–32) i Samostalni ljudi (Sjálfstætt fólk, III, 1934–35), u kojima je prirodno, s humorom i tragikom, ocrtao portrete likova, što ga je svrstalo među velike epske pisce. Ti su romani kritika tmurnih prilika u kojima društvo izrabljuje i tlači siromašne pojedince. Pripovjedačke kvalitete Laxnessovih romana postigle su vrhunac u povijesnoj trilogiji Islandsko zvono (Íslandsklukkan, 1943–46), koja je postala nacionalni ep, a daje potresnu sliku potlačenosti i bespravnosti u doba danske vladavine Islandom početkom XVIII. st. U velikim romanima Svjetlo svijeta (Heimsljós, IIV, 1937–40) i Ponovno osvojeni raj (Paradísarheimt, 1960) okreće se pojedincu i njegovoj potrazi za srećom i istinom. Kao i većina islandskih pisaca, bio je povezan sa srednjovjekovnom islandskom književnošću pa je neka djela pisao u tom stilu, npr. povijesni roman Gerpla (1952), koji sadržava motive iz dviju klasičnih saga, ali su junaci i njihova djela prikazani s ironijom, što ih čini antiherojima. Na Islandu se Laxness često doživljavao kao protuslovna ličnost, zbog njegova političkog angažmana i eksperimentiranja u književnosti. U nordijskoj i svjetskoj književnosti cijenjen je kao epski pisac snažnih opisa ličnosti i istančana humora, majstorskih prikaza suprotnosti, subjektivne osjećajnosti i naturalističke objektivnosti te iznimne posebnosti jezika i stila. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1955.
