Lapad, dio Dubrovnika, poluotok između Gruškoga zaljeva i otvorenoga mora, zapadno od pov. gradske jezgre. Najraniji spomeni Lapada vezani su uz dokumente o srednjovj. crkvicama. Kao najstarija spominje se 1168. crkva sv. Martina u današnjem Sumartinu. U podnožju brda Petke, na sr. dijelu poluotoka, nalazi se groblje dubrovačke vlastele i crkva sv. Mihajla, sagrađena 1283., koja je nakon potresa 1667. bila pregrađena i postala gruškom župnom crkvom. Na lokalitetu Gorica nalazi se crkva sv. Vlaha (1255), a ispod nje, bliže moru, zavjetna crkva Gospe od Milosrđa (poč. XVII. st.) sa zbirkom zavjetnih slika starih brodova. Osim njih poznate su crkve sv. Marije Mandaljene (1326), sv. Nikole (1348) i sv. Ivana (1348). U doba Dubrovačke Republike na Lapadu je podignuto više vlastelinskih ljetnikovaca, iznimnih graditeljskih dostignuća. Među njima se os. ističe gotičko-renesansni ljetnikovac Petra Sorkočevića iz 1521., u kojem je danas Zavod za povijesne znanosti HAZU. Poluotok Lapad sastavni je dio dubrovačkoga turističkog područja.
