Lagerlöf [lα:'gərlœf], Selma, švedska književnica (Mårbacka, 20. XI. 1858 – Mårbacka, 16. III. 1940). Odrasla je na obiteljskom imanju u švedskoj pokrajini Värmland. Tijekom školovanja za učiteljicu i prvih godina službe došla je u dodir sa socijalističkim idejama, koje su utjecale na njezine liberalne i filantropske težnje. Javila se Sagom o Gösti Berlingu (Gösta Berlings saga, I–II, 1891), romanom kojemu se radnja odvija u folklorom ispunjenom Värmlandu tijekom ranog XIX. stoljeća. Uz rodni kraj, često opisuje jug Italije (Antikristova čuda – Antikrists mirakler, 1897), ali i Palestinu (Jerusalem, III, 1901–02), a raspon je tema od modernoga socijalizma, pomirbe kršćanstva i socijalizma do starih legendi. Jedna je od najizvornijih pripovjedačica u europskoj književnosti s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. Stvaralaštvo joj je protkano pučkim pjesmama, legendama, islandskim sagama i usmenim pripovijetkama, obilježeno dualizmom mogućega i nemogućega, stvarnoga i nestvarnoga, ljubavi i smrti, dobra i zla. Zanimala se za vjerska, često i okultna pitanja. Njezino je životno stajalište pozitivno i romantično, često pretjerano dramatično, a nosi ju vjera u pozitivne snage koje daju smisao životu i u pobjedu dobra nad zlom. Posljednjih godina uključila se u borbu protiv nacizma pomažući židovskim izbjeglicama. Ostala djela: roman Blago gospodina Arnea (Herr Arnes penningar, 1904), trilogija Löwensköldski prsten (Löwensköldska ringen, 1925), Charlotte Löwensköld (1925) i Anna Svärd (1928), Legende o Kristu (Kristuslegender, 1904), djelo za djecu Čudesno putovanje Nilsa Holgerssona po Švedskoj (Nils Holgerssons underbara resa genom Sverige, I–II, 1906–07), memoari Priča o priči i druge priče (En saga om en saga och andra sagor, 1908), Mårbacka (1922) i dr. Prva je žena članica Švedske akademije (od 1914) i prva dobitnica Nobelove nagrade za književnost u Švedskoj 1909.
