krvni tlak, tlak krvi na stijenke krvnih žila. Ovisi o nekoliko čimbenika: o ukupnom volumenu krvi što ga izbacuje srce, o rastegljivosti i elastičnosti krvnih žila, o stegnutosti krvnih žila. Zbog srčanih kontrakcija tlak je najviši na početku krvnog optoka (u arterijama), a najniži na njegovu kraju, u venama. Kako srce izbacuje krv na mahove, arterijski tlak koleba između sistoličke i dijastoličke vrijednosti. U sistemskom krvnom optoku arterijski je tlak tijekom sistole normalno oko 16 kPa (120 mm Hg), a u dijastoli oko 10,5 kPa (80 mm Hg). Razlika tih dvaju tlakova (5,5 kPa ili 40 mm Hg) naziva se tlak pulsa (bȉla). Srednji arterijski tlak nešto je bliži vrijednosti dijastoličkoga tlaka, jer dijastola traje dulje od sistole. U završnim dijelovima arterijskoga sustava kolebanja tlaka postaju sve slabijima, pa je u kapilarama i venama krvni tlak jednolik. Na kraju venskoga sustava, na ušću gornje i donje šuplje vene u desnu pretklijetku, krvni je tlak približno 0 kPa. U plućnom krvnom optoku vrijede slična načela, no svi su tlakovi mnogo niži nego u sistemskom optoku: sistolički je tlak u plućnoj arteriji oko 3,3 kPa (25 mm Hg), a dijastolički oko 1,1 kPa (8 mm Hg). Zbog smanjivanja rastegljivosti arterija tijekom starenja, arterijski se tlak povisuje, i to sistolički više od dijastoličkoga. Arterijski se tlak povisuje tijekom mišićnoga rada i u drugim oblicima stresa (strah), a snizuje se u snu. Budući da je normalni arterijski tlak nuždan za primjerenu opskrbu tkiva krvlju, brojni regulacijski mehanizmi nastoje ga održati u optimalnim granicama. Arterijski se tlak u čovjeka najčešće mjeri neizravno, upuhivanjem zraka u orukvicu ovijenu oko nadlaktice te osluškivanjem šumova u nadlaktičnoj (brahijalnoj) arteriji ili opipavanjem bȉla u palčanoj (radijalnoj) arteriji. Trajno povišeni krvni tlak naziva se hipertenzija, arterijska.
